Zoran Jerinić je radni vek proveo kao taksista, a ostao je bez krova nad glavom posle niza nepovoljnih porodičnih okolnosti. Nekoliko godina je živeo veoma teško, spavajući po parkovima i u Prihvatilištu, sve dok konačno nije, uz pomoć Centra za socijalni rad, uspeo da dobije smeštaj u Domu za stare na Karaburmi. Tamo je upoznao nekoliko naših prodavaca, koji su ga ohrabrili da pokuša i sam da prodaje magazin. Iako mu život nije uvek išao glatko, Zoran ipak nije zaboravio kako da u njemu uživa. Njegova uobičajena trasa sada se kreće između Doma na Karaburmi, Čubure gde prodaje Liceulice i Dorćola u kom je odrastao i gde se i sada rado sretne sa starim prijateljima.
Život je počeo da mi štuca 2010, kada mi je umrla supruga. Ćerka Zorana se nakon toga preselila u Sidnej. Nije dolazila u Srbiju od tada. Kada mi je 2013. godine majka umrla, ostao sam potpuno sam. Par godina kasnije sam se ponovo oženio. Međutim, taj brak se završio razvodom i ja sam ostao bez stana i krova nad glavom. To me je, konačno, dotuklo.
Pao sam na niske grane. Nisam mogao da radim, fizički sam onemoćao. Noge su mi oslabile, i sad moram da koristim štap da bih se kretao. Inače sam završio Višu ekonomsku školu, radni vek sam proveo taksirajući, a radio sam i u Avala filmu od ’76. do ’87. godine.
Kada sam ostao na ulici, snalazio sam se kako znam i umem
U Centru za socijalni rad su mi rekli da sačekam mesto u Prihvatilištu, a da će me posle smestiti u Dom. To se odužilo sedam meseci. Na sreću, bilo je leto te je vreme bilo toplo. Kada bih spavao napolju, stavljao sam navlaku sa rajsferšlusom na torbu i koristio je kao jastuk. Spavao sam u Karađorđevom parku, na Kalemegdanu i u Urgentnom centru. Sprijateljio sam se sa nekoliko sestara na Urgentnom koje su mi dozvoljavale da prespavam unutra, na praznim krevetima. Donosile su mi i hranu koja je ostala od pacijenata. U tom periodu spao sam sa sto petnaest na osamdeset kilograma.
To sam uspeo da prebrodim. Kad su me smestili u Prihvatilište, već je bilo dosta lakše – spavaš na toplom. Tada sam počeo da pomažem drugu koji drži tezgu na pijaci. Uspevao sam ponešto da zaradim, a to mnogo znači.
Sad živim u Domu, to je već druga priča. Prezadovoljan sam. Centar za Socijalni rad i Dom su me spasili. Uslovi su izuzetno fini – hrana, garderoba, čist si, obrijan. Svaki dan možeš da se okupaš, uvek ima tople vode. Imam i cimera sa kojim se sjajno slažem i koji takođe prodaje Liceulice. Takmičimo se ko će da proda više, zabavno nam je. On svaki dan proda desetak primeraka. Noge mu rade kao sat.
Prodaja magazina me je psihički podigla
Više se ne osećam bezvredno. Imam nešto da radim. Imam obavezu. Obučem prsluk i odmah se osećam bolje. Zaradim sebi za lekove, a nešto novca mi i ostane. Prodajem Liceulice na Čuburi. Lepo je. Imam mesto kod stanice, kod restorana Baltazar – klupica, dva gvozdena stubića na koje izložim magazin. Iznenadilo me je koliko su ljudi fini i kulturni. Uvek popričam sa mušterijama. Obično kupe magazin u prolazu, ali imam i stalne kupce. Posebno me obraduje kada Liceulice kupi omladina.
Analizirao sam sebe. Ličnost sam koja voli da radi, ali s parama ne umem. Zaradim ih, ali ne znam da ih čuvam. Za mene je to samo papir. Ako mi se jede sladoled od dvesta dinara, ja ću ga kupiti makar sutra ne jeo ništa. Niko me nije naučio da čuvam novac. Odrastao sam na Dorćolu i uvek smo imali za normalan život. Sećam se kad sam bio dete, kad mi pokojna majka kaže: „Ajmo, Zoki, na viršle sa senfom!” Tad su se na crvenim PKB kioscima prodavale viršle. Kad ih jedete, pucketaju. Tako i danas volim sebe da počastim – kupim slatkiš, a ponekad imam i za pljeskavicu.
Dorćol volim, to je moj život
Vuče me i bez njega ne mogu. Tamo sam se rodio, odrastao i vraćaću mu se dok god budem mogao. Skoro svaki dan idem tamo. Ima jedna stara kafanica kod Bajloni pijace, samo šest stolova. Nema mi ništa draže nego da tu sednem, naručim espreso s mlekom i porazgovaram sa ljudima. Često samo uđem u dvojku da obiđem krug da vidim šta ima novo na ulicama. Lep je i Vračar, gde prodajem magazin, ali ne vredi – Dorćol je čudo.
Tamo imam društvo, neke čak i iz osnovne škole. Redovno se viđamo. Sednemo u „Hercegovinu” da popijemo kafu bar jednom u dve nedelje. Ispričamo se. Starost nas je sve stigla, ulazimo u sedamdesete. To su godine kada polako idete nizbrdo, ali ne damo se. Batrgamo se još uvek.
Voleo bih da vidim Zoranicu, nisam je video otkako je otišla. U kontaktu smo mi. Zove me da dođem kod nje. Kažem joj da mi je ovde lepo i da je Australija za mene daleko. Ipak, postao sam deda i želeo bih da upoznam svoje unuke.
tekst: Anja Mihić
fotografije: Katarina Drajić