Prijavi se na newsletter listu

Prijavljivanje na našu listu vam omogućava da primate redovna obaveštenja o našim aktivnostima, kao i drugim relevantnim LuL informacijama.

    Anja Anđušić: Žene, alkohol i dvostruka stigma

    Pijenje alkohola duboko je ukorenjeno u našoj kulturi, njegova zloupotreba se često ne prepoznaje dovoljno, a ljudi koji imaju problem s njim često oklevaju da potraže pomoć. Međutim, žene koje se bore sa alkoholizmom u dvostruko su težoj poziciji. Konzumiranje alkohola je kod muškaraca u dobroj meri normalizovano, dok mnoge žene i dalje piju krišom, daleko od pogleda, te im je zbog toga i teže da prepoznaju svoj problem i da potraže pomoć.   

     

     Ispijanje alkohola u našem društvu je u najmanju ruku moralno neutralno, često i poželjno i podsticano. Pijemo kad nešto slavimo, ali i  tugu „utapamo“ u alkoholu. Kad se nešto lepo desi, „nazdravimo“, a kad naiđemo na neki problem popijemo „da se smirimo“. Alkohol koristimo i kao lek, a svadbe, krštenja, slave, pa i sahrane nezamislive su bez čašice „za zdravlje i sreću„ ili „za pokoj duše“. Deo kulture na ovim prostorima je i započeti dan čašicom rakije. Ili popiti jednu ili dve pre ručka – makar nedeljom, da se „otvori apetit“. A posle ručka, red nalaže da se s komšijom ili komšinicom sedne na „čašicu razgovora“. 

    Prosečan stanovnik Srbije godišnje popije oko jedanaest litara čistog alkohola

    što je skoro duplo više od svetskog standarda (šest litara), prema podacima Svetske zdravstvene organizacije. Srbija je dvanaesta u Evropi i među prvima na Balkanu po potrošnji alkohola, a kod skoro trećine stanovništva (29%) uočena su teška epizodna opijanja.

    Mladi u Srbiji počinju da piju vrlo rano, čak i u osnovnoj školi, a prvi kontakt sa alkoholom neretko imaju upravo u krugu porodice. Konzumacija alkohola kod mladih je društveno prihvatljiva, često podsticana pritiskom vršnjaka, a alkohol je mladima lako dostupan čak i pre punoletstva.

    „Dosta je teško odbiti da piješ alkohol, za to moraš imati jako dobar razlog. Najčešći društveno prihvatljivi razlozi za nekonzumaciju alkohola su – trudna sam, na lekovima sam, vozim i treniram. Generalno, veći procenat momaka vozi i trenira, pa tako devojke često nemaju društveno prihvatljiv razlog za apstinenciju“, ističe Milica Lekić, iz Centra za omladinski rad iz Novog Sada, koji se između ostalog bavi i zaštitom mladih od štetnog uticaja alkohola. Ona navodi i da su mladima psihoaktivne supstance i alkohol veoma pristupačni. „Mlada osoba može da ode u bioskop, koji košta 400 ili 500 dinara ili da kupi limenku piva za 70 dinara. Kulturni i sportski sadržaji u gradu često su mladima nepristupačni, a pogotovo marginalizovanim grupama mladih. Što bismo išli u bioskop kad za jednu bioskopsku kartu možemo svima u društvu da kupimo po limenku piva i sednemo na klupu.“

    zene, alkohol i dvostruka stigma

    Naravno, nisu svi koji konzumiraju alkohol zavisni od njega. U literaturi se najčešće opisuju četiri faze razvoja alkoholizma koje počinju prvom – fazom umerenog pijenja. Ona predstavlja umereno i povremeno pijenje alkohola, a između prve faze i uspostavljanja zavisnosti nalazi se trening faza. Ovde umereno pijenje prerasta u češće pijenje ili povremeno ispijanje mnogo većih količina alkohola. Kada neko „može mnogo da popije, a da mu/joj se ne primeti“, alkohol postepeno od povremenog uživanja postaje rizična i štetna navika. U trećoj, predtoksikomanskoj fazi, koju karakterišu povećana tolerancija i zloupotreba alkohola, javlja se psihička zavisnost od alkohola. Navika postaje potreba, a zloupotreba može dovesti do problema u porodici i na poslu, nekada i do nasilničkog ponašanja, vožnje u pijanom stanju i slično. Poslednja ili toksikomanska faza prestavlja potpunu fizičku i psihičku zavisnost, a ustanovljava se kada dođe do gubitka kontrole u pijenju, nemogućnosti apstinencije, pada tolerancije organizma na alkohol ili alkoholne amnezije, odnosno “prekida filma”. Već u trećoj fazi je osobi neophodno lečenje od alkoholizma. Ana Vlajković, psihološkinja i psihoterapeutkinja, ističe da su kapaciteti zdravstvenog sistema ograničeni, pogotovo na klinikama gde je broj kreveta ograničen, kao i kapacitet medicinskog osoblja, a potrebe za lečenjem alkoholizma su, kako kaže, sve veće.

    „Alkohol je legalna psihoaktivna supstanca koja čoveku škodi potpuno isto kao i one koje nisu legalne. Čak, nažalost, škodi većoj grupi ljudi. Alkoholizam je najčešći oblik zavisnosti, ali većina alkoholičara/ki ne dolazi na lečenje jer se alkoholizam ili kasno detektuje ili se dugo toleriše, nekad i do kraja života alkoholičara jer nije nasilan, veseljak je ili je miran“, ističe Vlajković. Međutim, ispunjavanje porodičnih i društvenih obaveza i društveno prihvatljivo ponašanje ne umanjuju razorne i dugoročne posledice alkohola na organizam, već samo smanjuju verovatnoću da osoba dobije neophodnu podršku i negu.

    Žene su osetljivije na alkohol

    Konzumiranje alkohola, pa i zavisnost od njega drugačije se ispoljavaju kod žena i muškaraca. Zbog fizioloških razlika, žene su osetljivije na alkohol i, iako je manje alkoholičarki nego alkoholičara, one su podložnije bržem razvijanju psihičke zavisnosti. Žene imaju manje vode i veći procenat masnog tkiva u telu, pa alkohol lakše i brže utiče na organizam žene nego muškarca, ističe Prim. dr Goran Lažetić, šef Kliničkog odeljenja za bolesti zavisnosti u Institutu za mentalno zdravlje u ulici Milana Kašanina, nekadašnjoj Palmotićevoj, u Beogradu.

    Međutim,  značajnije od fizioloških razlika jesu one zasnovane na tradicionalnim rodnim ulogama i  stereotipima doboko ukorenjenim u patrijarhatu. Ulogama i stereotipima koji utiču na različite aspekte života, pa tako i na ispoljavanje bolesti zavisnosti.

    „Društvo je, pogotovo u prošlosti, bilo mnogo popustljivije prema muškarcima koji zanemaruju svoje roditeljske obaveze, dok je žena bila ta koja je morala da vodi decu u vrtić, da skuva i sve drugo. Ona je više pod okom društva i smatra se da je odgovornija za očuvanje porodice nego muškarac, te je i više pod stresom. Po mom iskustvu, žene koje su dolazile ovde zbog alkoholizma alkoholom su se ’lečile’ od stresa i depresije“, navodi Lažetić.

    Ipak, muškarci su češće zavisni od alkohola nego žene. Podaci iz različitih domaćih i stranih istraživanja uglavnom se slažu da danas na tri alkoholičara dolazi jedna alkoholičarka, a da se u pojedinim regionima ovo čak približava odnosu jedna žena prema dva muškarca. Stručnjaci upozoravaju da se ova proporcija već godinama smanjuje, jer je pre nekoliko decenija na čak deset muškaraca išla jedna žena zavisna od alkohola. Uzevši u obzir zdravstvene rizike kojima podležu alkoholičarke, kao i činjenicu da se ukupan broj zavisnika ne smanjuje, na ovom polju je zatvaranje rodnog jaza zabrinjavajuće. Broj pacijentkinja koje se javljaju na kliničko odeljenje u Institutu za mentalno zdravlje proporcionalan je ovim podacima, ističe Lažetić.

    Žene uglavnom piju same, krišom

    Ana Vlajković se slaže da je društveno prihvatljivije da muškarci piju i ističe da je upravo ključna karakteristika ženskog alkoholizma ta da zbog ove stigme one uglavnom piju same, krišom. Osim što skrivaju da piju alkohol, žene kriju i koliko često i u kojim količinama ga piju. Zbog toga je alkoholizam kod žena manje uočljiv i uglavnom se otkriva u poznim fazama razvoja bolesti. „Ta stigma ima duboke korene u arhaičnom shvatanju uloge žene kao majke i kao stuba porodice kada je u pitanju majčinstvo, priprema hrane i slično. Kada je stub koji to sve nosi oštećen, onda će se sve urušiti“, kaže Vlajković

    U istraživanju „Alcohol Use by Women in Serbia – A First Report“, kao najranjivije grupe navode se mlade žene, nezaposlene, neudate i žene bez dece. Pored toga, Vlajković ističe da su veoma stresni događaji kao što su razvod braka, smrt bliske osobe i slično česti okidači.

    „U tim situacijama žene posežu za flašom, i to u bukvalnom smislu. Muškarci u srednjim godina piju javno, oni sede po kafanama, kafićima i restoranima i znaju otprilike koliko su popili. Međutim, kad je u pitanju takozvani domaćički ili kuhinjski alkoholizam kod žena, flaša se često nalazi sakrivena negde u kuhinji – jer ko ulazi u kuhinju ili bilo šta radi tu osim žene – ili se nalazi u flaši nečega što se ne koristi. Onda žena bez kontrole pije iz te flaše, i ne zna koliko je popila, pa tako za kraće vreme žene unesu veću količinu alkohola“, navodi Vlajković.

    Osim rodnih očekivanja u porodici i stresa u privatnom životu, žene su, kao i muškarci, izložene stresu i na poslu.
    „Isto koliko se od njih traži kod kuće, toliko se od žena traži i na poslu“, nastavlja Vlajković. Podrazumeva se da se nakon završenog posla odlazi na piće sa kolegama i koleginicama, svakom uspehu na poslu „mora da se nazdravi“, a nakon stresnog dana na poslu popije se jedno piće i kod kuće. Žene na visokim pozicijama često se postepeno izlažu sve većim količinama alkohola. Kako navodi Vlajković, izolacija za vreme pandemije koronavirusa bila je posebno rizičan period za one sklone zloupotrebi alkohola, a pogotovo za ovu grupu uspešnih žena na visokim pozicijama.

    Pored društvenog pritiska i predrasuda, kada žene shvate da imaju problem sa alkoholom, često se suočavaju i sa autostigmom – smatraju da nisu dovoljno jake da javno potraže pomoć.

    Još jedan od izazova s kojima se suočavaju alkoholičarke jeste i verovatnoća da će ih njihov partner napustiti tokom i nakon lečenja, koja je mnogo veća nego kada je situacija obrnuta. Partnerke alkoholičara češće će ostati uz njih. Ovo potvrđuju svi naši sagovornici i sagovornice, iako, naravno, navode da je svaki slučaj individualan i da postoje i drugačiji primeri.

    Vlajković, koja je i sama lečena alkoholičarka, ističe da je nailazila na prepreke tokom svog lečenja, počevši od prvog puta kada je, na sopstvenu inicijativu, potražila pomoć u privatnoj psihijatrijskoj praksi. Kaže da je tada živela sama i da niko osim nje nije prepoznao da ima problem, a kada je prvi put nekome rekla da pije, i to osobi koja je stručna, naišla je na nerazumevanje i zanemarivanje. Rečeno joj je da jednostavno prestane da pije alkohol i da počne da pije vrlo jake lekove koji izazivaju zavisnost, a koji su joj prepisani. Razgovor i psihoterapijska podrška su izostali.

    Razgovor i psihoterapijska podrška izostaju

    „Meni se dogodilo da sam dobila poruku da je to što radim nebitno i da nije toliko strašno. Nakon toga sam nastavila s tim stilom života koji me je doveo do potpunog sloma.“

    Tek nekoliko godina kasnije ponovo se javila na bolničko lečenje i ovoga puta dobila neophodnu negu, a danas i sama radi s klijentima i klijentkinjama koji imaju problem sa zloupotrebom alkohola.

    „Postoji uverenje da neko ko pije nikad neće sam potražiti pomoć. Međutim, ja vrlo često kroz rad s klijentima koji dolaze sa depresijom ili drugim problemima otkrijem da oni takođe piju, a kroz psihoterapiju dolazi do boljitka i na tom polju.“

    Porodica, bližnji i zajednica predstavljaju veoma važan faktor u procesu lečenja alkoholizma i održavanju apstinencije i zdravog stila života. Darko Janković je predsednik Kluba lečenih alkoholičara „Dunav“ u Novom Sadu, gde dolazi od samog osnivanja već trideset godina. „Meni su otvorili vrata, i zato ih i ja sada držim otvorenim“, kaže Janković. Cilj ovih klubova je produženo lečenje i pružanje podrške lečenim alkoholičarima i alkoholičarkama i njihovim porodicama, ili, kako navodi Janković, da budu „mesto gde će vas neko saslušati“. To podrazumeva rehabilitaciju, resocijalizaciju i edukaciju svih koji dolaze, uz promociju zdravog života. Zajednicu Klubova lečenih alkoholičara trenutno čini samo dvanaest klubova u Srbiji i nisu svi jednako aktivni. 

    Ovaj vid grupne terapije je veoma značajan. Međutim, Janković navodi da sve manje ljudi dolazi u klubove kojih je do pre nekoliko godina bilo više, a razlog za gašenje klubova nije manja potreba za ovakvom vrstom podrške. „Imamo strašno veliku muku da opstanemo, sve teže se finansiramo iz javnih sredstava, slaba je i koordinacija između lekara i klubova, nema prevencije“, navodi Janković. U klubove dolaze i žene, ali češće kao partnerke lečenih alkoholičara nego same alkoholičarke. Kao mogući razlog za to, psihoterapeutkinja Ana Vlajković ističe dodatnu stigmu s kojom se nose žene pre, tokom i nakon lečenja. „Odlazak u klubove znači pojaviti se u javnosti i javno reći ’ja sam alkoholičarka“, kaže Vlajković.

    tekst: Anja Anđušić
    ilustracija: Ksenija Pantelić

    Podeli ovaj članak: