Slikarka i strip crtačica Helena Janečić bila je gošća Europridea u septembru ove godine, a tom prilikom je Dejan Kožul razgovarao s njom u podkastu „Kupek“. Emisiju otvara čuvena pesma Džonatana Ričmana „I was dancing in the lesbian bar“, muzička podloga za priču o uzbudljivim, duhovitim i provokativnim radovima Helene Janečić. Bilo da je reč o uljima na platnu ili o stripovima, snažan efekat nastaje kombinovanjem dobro poznatog vizuelnog obrasca i začudnog, lezbejskog motiva (u slučaju najpoznatijeg slikarskog serijala, „Snaše“, polazište je seoska idila, a u strip serijalu „Horny Dyke“ – superherojski strip). Liceulice vam u okviru rubrike „Podkasti za čitanje“ donosi transkript razgovora sa ovom autorkom koja, kako kaže, „živi, radi i čita Dilan Dog u Zagrebu“.
Mi živimo u društvu u kom je erotika i dalje tabu, a posebno ako je riječ o lezbejkama. Jedan od razloga zašto si ti odlučila da se baviš erotskim crtežima jeste činjenica da se time bave uglavnom muškarci, koji prave radove za muškarce.
U jednom trenutku svoje karijere htjela sam se posvjetiti erotskim crtežima, da ispravim tu nepravdu, da uglavnom muški autori crtaju lezbijsku erotiku. Ima sad sve više i autorki, ali nisam bila zadovoljna vizualnim načinom prikazivanja. Htjela sam crtati žene koje izgledaju malo više kvir, malo su više androgene.
Dobar deo radova objavljuješ na internetu i, koliko znam, doživela si vrlo jasnu cenzuru.
Da, po prvi puta u mojoj karijeri radovi su mi bili cenzurirani, od strane Instagrama. Kako mi je rastao broj pratilaca na profilu, tako su mi počeli malo-pomalo skidati radove, uz upozorenje da mi mogu ukinuti profil ako nastavim. Našla sam puno eksplicitnije strejt stvari koje opstaju na Instagramu. Ovo moje je erotika, nije pornografija. Još jedan problem je da mi je i platforma na kojoj prodajem te radove, Etsy, počela skidati i cenzurirati radove. To su sve američke platforme, tamo su dosta strogi propisi kada je reč o seksualnim sadržajima. Ja sam, inače, živjela i studirala u Americi. Došla sam tamo sa devetnaest godina, iz Osijeka, i naravno, bila sam uplašena mlada kvir osoba. U pogledu gej prava Amerika je daleko isprijed Hrvatske i Srbije, osjećala sam da se ne trebam skrivati. S druge strane, Amerika je i dosta kontradiktorna, nema problema u svakodnevnom životu gej ljudi, ali im smeta prikazivanje seksualnih sadržaja.
Kako ti je izgledao povratak iz Amerike u ovu našu malu homofobnu zajednicu?
Bilo je teško, kao ulazak nazad u ormar, iako se nisam nikad više mogla stvarno vratiti u ormar. Vratila sam se osnažena, s tim stavom „be out and be proud“, a oko mene su se svi skrivali; to je bila 2004. godina. Ja sam tu bila kao svetionik, gej osoba koja se autovala. Drugi su se bojali biti viđeni sa mnom.
Koliko te je to motivisalo da počneš da se baviš onim čime se baviš?
Definitivno mi je bilo jasno da ću se baviti LGBT tematikom. Nije to bilo toliko aktivistička potreba, koliko osobna moja potreba. Kad sam u Americi doživjela taj afirmativni stav prema gej identitetu, otvorilo mi je to oči, da nema drugog načina nego biti „out“ i biti normalan oko toga. Za mene je aktivizam bio samo to što sam ja „out“, da nekom kroz razgovor kažem da imam djevojku, da to mogu u svakodnevnom životu uplesti u priču. Moji roditelji su se uvijek plašili kad bih ja u intervjuima rekla da sam lezbijka, i to bi se odmah stavilo u naslov; pitali su me zašto se toliko eksponiram. Ja sam njima vrlo rano rekla da volim cure, i oni su rekli: okej, to je u redu, ali nemoj baš sad svima govoriti. Isprva im je to eksponiranje bilo strašno, ali naviknuli su se. Drugog načina nije bilo. Nisam baš luda totalno da to radim negdje gdje je opasno, ali ovdje uglavnom svi znaju.
Među tvojim prvim zapaženijim radovima bile su „Snaše“, neka vrsta istraživanja lokalne kvir zajednice.
To je jedna od mojih najuspješnijih slikarskih serija, i meni najdraža. Radi se o mojoj posvjeti kulturnom naslijeđu predjela u kom sam odrasla. Prikazala sam fiktivnu priču o dvije djevojke iz nekog slavonskog sela, pokušala sam zamisliti kako je to izgledalo, gdje su se nalazile… Slike su dosta velike i prikazane na realističan način. Scenografija je vezana za slavonski folklor, nabavila sam kostime i narodne nošnje, a pozirale smo moja tadašnja djevojka i ja. Serija je bila dosta uspješna, i finansijski, slike su se prodale.
Da li je bilo reakcija lokalne zajednice na te radove?
Po Slavoniji ima tih manifestacija gdje nastupaju „KUD“-ovi, vidjela sam na jednom od sijela da su se provlačili ti motivi. To znači da je subverzivno, ali nije bilo šokantno, čim je moglo proći i pod neki mejnstrim.
To je možda i jedan od tvojih najvećih uspeha, da radovi jesu subverzivni u odnosu na društveno prihvaćena načela, ali si uspela da nađeš način da reakcije ne budu toliko burne.
Lezbijski motivi su malo pitkiji nego gej motivi, to je definitivno, a postoji i činjenica da su kupci uglavnom muškarci. I u filmu „Brouckback Mountain“ koristila se kulturna simbolika mačo muškarca, kauboja, da prikaže ljubavnu gej priču. Meni je bilo bitno da se dotaknem te teme. Erotika i seks su dio života, na Akademiji postoji predmet crtanje akta, i tamo poziraju goli ljudi.
Da se osvrnemo i na stripove. Koliko je za tvoje slikanje važan Dilan Dog?
Ja želim biti Dilan Dog, da… (smeh). Jako volim taj strip i čitam ga odmalena. Očito sam uvijek volela taj spoj erotike i umjetnosti. On ima djevojku u svakoj epizodi, ima i prikaza seksa, što ostali stripovi istog izdavača nemaju. U Zagoru nema seksa. Ja sam čitala sve te stripove, i Marti Misteriju, i Mikija, ali spoj horora i erotike u Dilanu Dogu mi je bio najzanimljiviji.
Ti imaš svoju superheroinu, Horny Dyke. Koja je njena supermoć?
Ona ima osnovne elemente svake superheroine, neustrašiva je i snažna, i užasno je napaljena, kao što joj ime kaže. E sad, ironija je u tome što ona ima obaveze, kao i svaki superheroj, da pomaže onima u nevolji, tako da ne stigne balansirati svoj ljubavni i herojski život. Sjećam se da se tata jednom htio pohvaliti nekim svojim prijateljima i gostima: „Helena je izdala svoj novi strip… Horny Dyke.. ups“ (smeh). Malo sam im zagorčala život. Ali na kraju su prihvatili i Horny Dyke, morali su.
Kao da stalno probijaš što svoje, što tuđe granice… Inače, praviš li razliku u pristupu stripu i svojim drugim radovima, ili to smatraš jednim istim?
Erotski crteži su malo više svijet za sebe, iako stilski izgledaju slično kao i stripovi, vidi se i tu uticaj Dilana Doga.
Bila si i članica benda…
Bend je bio još jedan od načina da dođem do željene publike. Kad sam se vratila iz Amerike silno sam željela privući pažnju, pa sam rešila da osnujem bend, ali da to bude all female band, ili još bolje kvir. Niko od nas nije bio profesionalni glazbenik, svi smo bili priučeni, neko je ponešto znao svirati i to je bilo dovoljno. Svirali smo obrade i htjeli smo se dobro zabaviti. Neke stvari se ne mogu dobiti na izložbi, kao na primer ta vrišteća publika, to je ono što mi stvarno fali, ta reakcija izravna, adrenalin na pozornici…
Posljednjih godina se čini da je sve više žena koje se bave stripom, i u Zagrebu i u Beogradu?
Što se tiče profesionalnih strip crtača, i dalje su to većinom muškarci. Ima sve više autorica, ali one ne dobijaju profesionalni angažman. Ja živim od crtanja i slikanja, ali ne radim za neku izdavačku kuću kao strip crtač. Ima žena, ali i dalje smo na margini tog svijeta. To što sam lezbijka me ne sprečava da idem za nekim poslovima, ali to što sam žena – tu definitivno ima neki nevidljivi strop.
