Voditi korespondenciju s osobom koja danas, s odmakom od dvadeset, trideset, četrdeset ili čak pedeset godina ima (pre)malo zajedničkog sa mnom činilo mi se nemogućom misijom. Ne znam je li tome tako radi zagubljenih, a tako drugačijih vremena koja nas dijele, ili radi strahovitog ubrzanja koje Mladost čini različitom od Zrelosti. Tako svoj tekst započinje Snježana Banović, hrvatska pozorišna rediteljka, teatrološkinja i profesorka na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Vezu sa sobom iz mlađih dana konačno pronalazi u buntovnosti i istinoljubivosti, za koje kaže da je ne napuštaju ni danas.
Pisati pismo mlađoj sebi o onome što će proći tijekom budućih, usto i turbulentnih, desetljeća o kakvima ona mlađa nije sanjala ni u najružnijim snovima moguće je ukoliko je više onoga što nije iščezlo u magli sjećanja nego onoga što bojimo bojicama tzv. naknadne pameti. Puštam, stoga, urednika čekati mjesecima i kad već kanim odbiti i zamjeriti mu se, jedan me slučajni susret na ulici, s poznanikom iz dalekih, a danas mnogima tako privlačnih osamdesetih, podsjeti na moguću temu ovog dijaloga: „Sve oko tebe, moja davna prijateljice, i dalje je borba, pa kako ti se više da na barikade?”
I eto spasa, jer u tome smo i danas iste, ti i ja, pune bunta koji me, iako zamoran, ne napušta ni danas. S tobom se, evo, o tome kanim dopisivati. Elem, od malena slušaš jedno te isto: „Govori istinu i bori se za nju, a protiv njezine vražje suputnice laži.” Tvoja je obožavana baka Jela bila u tome vrlo stroga – svakome tko bi joj po tom pitanju bio sumnjiv rekla bi: „Na nosu ti piše da lažeš.” Ona je i jedina osoba koju slušaš čak i u snu dok ti pjevuši i držeći te za ruku da se ne bojiš dok spavaš. Prva su to sjećanja – uzela bi tvoju malu ruku u svoju, provukla je kroz šupljine u ogradi «kinderbeta» i držala je tako sve dok i sama ne bi pala u san. I kako onda lagati istinoljupki koja bi usto svako jutro hladila mlijeko za tebe i skidala s njega koricu, učila te briškulu i trešetu, vodila na bistru Cetinu, učila te plivati na Bačvicama…
Kad si jednom pala u obližnji trešnjevački potok u koji te je gurnuo jedan Željko i pri tom pokušala to od nje sakriti nevješto perući od blata zaprljanu odjeću, nije tri dana s tobom razgovarala, sve dok nisi priznala i svađu s tim malim i pad u potok i suze… Klimala je glavom dugo pa izgovorila nešto kao: „Za sve što želiš pokriti laganjem bolje je pronaći načina da se kaže istina, boli kratko pa prođe, u suprotnom, rane liječimo dugo. Eto ti, već tri dana ne govorimo, tri dana izgubljena u nepovrat… zbog laži.
Bila je to prva faza zajedničkom životu s Istinom u kojem je borba s Laži postala za tebe gotovo svakodnevnica. Laži vlastite, one iz kruga bližnjih, laži iz medija, muške laži, laži u umjetnosti, političke laži koje nas diraju svakodnevno pa se u vrijeme ovog sveopćeg sunovrata u kojem živimo može razumjeti Orwellova krilatica koju, u doba puberteta kada si ga počela čitati, nisi shvaćala: „U vrijeme sveopćeg pada vrijednosti govoriti istinu je revolucionarni čin.”
Zbog istine i načina na koji se ona otamo „emitira”, odabrala si i posao u kazalištu (nisam ni danas sigurna je li to bila dobra odluka!). Picasso je to najkraće opisao: „Umjetnost je laž koja postoji da bi ukazala na istinu”. A kazališna umjetnost je, kažu, to najviše – sve je izvana lažno, ali sam čin u kojem se barata s istinskim emocijama može ukazati na istinu o onome oko nas.
U tvom privatnom životu će, međutim, s istinom biti još teže. Prečesto ćeš čuti ljude, kad im skrešeš u facu „istinu”, da si prežestoka, da bi ponekad mogla prešutjeti ili ispeći pa (ne) izreći. Odvratit ćeš da si kao onaj simpa američki predsjednik Truman koji je u memoarima napisao da nikada nije imao namjeru ljudima raditi pakao od života, samo im je rekao istinu koja je za njih ispala pakao. Zbog tvog inzistiranja na istini, odlazit će i neki koje ćeš teško preboljeti: neke prijateljice, jedan dečko jer si mu bila „preglasna”, veli on, istina ne postoji u obliku za kojim žudim, glupost. O gubitku mame i tate neću, na tu te najtužniju istinu ne mogu pripremiti. No, mogu na gotovo prekonoćni gubitak muža/partnera, čak dva dugogodišnja.
Učenje na takvim stereotipima je, u stvari, najbolja vježba. Pokreće muskulaturu duše i srca, čisti organizam od toksina kad nas udari izdaja kao strijela posred čela i spusti se do dubine srca pa reagiramo kemijskim postupkom ispuštanja tekućine kroz oči. Dobar je to način za obračun s tzv. opasnom istinom i korisno za proputovanje kroz nepregledne prostore depresije koji za tebe, tješi se, neće biti beskonačni. Spasit će te od tih strahota Jelini geni, krasni sin jedinac, uskoro i njegov sin, ali i pisanje u kojem sam tražila istinu, između ostaloga i o zagrebačkom kazalištu u doba mračnog razdoblja Nezavisne Države Hrvatske. Rekli su mi: „Samo ćeš imati problema, u nas taj rat još nije završio, pusti, o tome se sve zna”, a zapravo se dogovorilo da se zna i da se šuti, pa se rodio mit, a mitologija uvijek ima želju da bez preispitivanja betonira neko stanje, ne volimo ih nas dvije. Bit ćeš najzadovoljnija kad u jednom dnevnom listu pročitaš recenziju te knjige u kojoj stoji: „fascinantna je njezina potraga za ISTINOM”.
Čitat ćeš, međutim, o sebi i svojim istomišljenicima, rijetkim kolegama i kolegicama bez dlake na jeziku, i to da smo prevaranti, lažljivci i neznalice, čak i da si moralna i intelektualna nula! No, nije li Krleža pisao da se iz kazališta redovito „lansiraju neodređene laži”, pa je jednu od svojih najpoznatijih polemika nazvao Hrvatska književna laž? Tebi će hrvatska kazališna laž „pakirati” redovito, sve od mračnih devedesetih, a borba protiv nje koštat će te puno – od trenutnog otkaza iz zagrebačkog HNK zbog javnog prozivanja zaštićenih moćnika do nemogućnosti dobivanja režija u „njihovim” kazalištima pa do optužbi za klevetu koju će zbog tvog pisanja podizati čak dvije uprave zagrebačkog HNK. Nemoj žaliti, još manje kukati. Uživaj predavajući studentima produkcije na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti i vjeruj da će upravo ta generacija jednom smoći snage za korjenitu promjenu sustava.
Gore glavu, buntovnice, samo naprijed, uz smiješak!
Foto: Fotografija: Davor Puklavec (Večernji list)