Prijavi se na newsletter listu

Prijavljivanje na našu listu vam omogućava da primate redovna obaveštenja o našim aktivnostima, kao i drugim relevantnim LuL informacijama.

    Slobodan Matić Gašić: Ne bih dao ovaj posao ni za šta na svetu

    14 novembar, 2022

    Razgovor vodila: Milica Terzić

    Fotografija: Sara Ristić

    Ljudi se sa teškim situacijama bore na različite načine. Slobodan Matić Gašić, prodavac našeg magazina, tu borbu vodi muzikom i ljubavnim stihovima. Kad god mu je bilo teško, Slobodan je snagu pronalazio u instrumentima i u pisanju.

    Rođen sam u Zemunu, tata je bio vojno lice, pilot u Batajnici, čuvao je svoju zemlju i branio svoj narod. Kad sam završio srednju zanatsku školu, jedno vreme sam studirao, ali tada je počeo rat, pa sam odustao. Tada mi je tata rekao: „Ako hoćeš da radiš, ja ću da te zaposlim, ali nemoj da kukaš što moraš rano da ustaješ”. Sedam meseci sam radio na fotokopiranju u vojnoj ustanovi. U četiri sata sam ustajao da radim. Voleo sam da radim, budio sam se sa osmehom i pevao od sreće što treba da idem na posao. Kada su moji roditelji otkrili da sam sklon pisanju, uveli su me u Književni klub Ivo Andrić. Tad sam imao 21 godinu i od tada pišem poeziju. Kada su oni umrli, bio sam mnogo tužan jer sam bio mnogo vezan za njih. Od tuge sam počeo polako da sviram instrumente.

    Moja pokojna supruga mi je kupila sintisajzer i harmoniku, a volim da sviram i frulu. Ona je radila u administraciji, ali je i prevodila udžbenike i bila je amaterska glumica. Zahvaljujući njoj, bio sam statista u nekoliko filmova. Ona mi je bila veliki učitelj, slušala me je kako sviram na sintisajzeru i pokazivala mi kako treba da se svira. Kad sam pisao pesme, svaku sam davao njoj na čitanje i lekturu. Ona bi svaku pesmu pregledala i govorila: „Ova može, ova ne može”. Bila mi je i majka i otac. Upoznali smo se u Književnom klubu ratnih vojnih invalida. Ona je dugo godina tamo radila kao sekretar. Brzo smo odlučili da se uzmemo. Meni je rodbina tada govorila: „Pa ti ne možeš da se ženiš, vidi kakav si”, ali ja sam im rekao: „Kako ne mogu?! Ne želim da budem sam“. Venčanje smo proslavili u kafani Stara kapetanija u Zemunu.

    Trenutno živim na Čukarici, u stanu u kom sam živeo sa pokojnom suprugom i koji mi je mnogo drag. To mi i odgovara jer prodajem Magazin u Požeškoj, kod škole „Josif Pančić”. Mlade sugrađane posebno želim da pohvalim, oni najviše kupuju. Prodajem od avgusta, a u Liceulice sam došao sa Draganom, koga sam upoznao u Klubu književnika, i koji je takođe prodavac. Da nemam Dragana, ne bih imao skoro nikoga. On mi je velika podrška. Pored njega, družim se sa Svetlanom, Anicom i Dubravkom. Mnogo mi se život promenio. Sad sam u društvu, radim nešto korisno. Ne bih ovaj posao dao ni za šta na svetu.

    Voleo bih ponovo da radim u fotokopirnici, da nađem još neki posao. Ali ono što me najviše ispunjava jeste da pišem. Inspiraciju za pisanje pronalazim uz muziku i u Književnom klubu. Tu mi srce peva. Tad mi padne na pamet dosta ljubavnih stihova. Najviše pišem o ljubavi. Imam tri izdate knjige do sada, ali ih ne prodajem već ih od srca poklanjam. Nije mi važno kakve su korice, važno je ono što je napisano. Tako je i u životu.

    Kad mi je supruga umrla, bio sam baš loše raspoložen. Puno sam razmišljao jer sam bio sam, ali sam se oporavio zahvaljujući Draganu i rekao sam: „E, hoću da živim”, i tako sam krenuo napred. Sada mi je najveća želja da naučim na harmonici i fruli da sviram Moravac ili Užičko kolo, i da Dragan zaigra. Želim i da izdam CD sa narodnim pesmama i pojavim se na televiziji, da me ljudi vide i da čuju za mene.

    Dao sam zavet da ću da objavim supruginu knjigu pesama. Sada ih prikupljam i sređujem. Ja želim da živim dvesta godina, da idem na književna druženja, da pišem i prodajem Magazin. Kad god je nekome teško, važno je samo druženje, muzika, pesma, veselje. Tako se lakše prebrode sve muke. Poručio bih prodavcima da je važno da nađu nekoga, da ne budu sami. Mnogo znači kada se nađe srodna duša. Svima preporučujem da dođu u Udruženje pisaca u okruženju i u Književni klub ratnih vojnih invalida. Tu uvek mogu da pronađu društvo, Dragana i mene.

    Podeli ovaj članak: