Robert Perišić je pisac već dobro poznat našoj publici, pre svega po romanima „Naš čovjek na terenu“ i „Područje bez signala“, po kojem je nedavno snimljena i televizijska serija, ali i po zbirkama priča „Možeš pljunuti onoga tko bude pitao za nas“ i „Užas i veliki troškovi“. Perišić je, kao gost ovogodišnjeg festivala Krokodil, beogradskoj publici predstavio svoj novi roman „Brod za Issu“, koji je izašao prošle godine u Zagrebu, u izdanju Sandorfa. Roman je već preveden na brojne svetske jezike, a njegov tematski okvir je vrlo intrigantan – Perišić je ovaj put napustio pripovedanje o savremenim temama, po kojem je prepoznatljiv, i napisao knjigu o naseljavanju Dalmacije u antičko doba. No o tome kako se i u toj priči krije mnogo šta važno i za vreme u kojem danas živimo – čitajte u Robertovom intervjuu za naš magazin.
„Brod za Issu“ Roberta Perišića priča je o migracijama i o dolasku starih Grka u Dalmaciju. Oni sa sobom nose svoje pripitomljene životinje i biljne kulture, a dolaze na nepoznat prostor na kojem žele početi život ispočetka, ne znajući da li će te vrste uspeti da se prilagode novim prirodnim uslovima. Ipak, knjiga se ne može jednostavno odrediti kao istorijski roman. Ona svakako govori o vremenu koje je daleko iza nas, ali Robert Perišić koristi priliku da nam iz te perspektive dočara odnos čoveka s prirodom i životinjama, kao i odnos čoveka sa samim sobom. Taj odnos je tada utemeljen, a sličan je ostao i do današnjih dana.
Likovi u romanu su vrlo neobični. Perišić više ne piše, kao dosad, o junacima našeg, savremenog doba koji se bore s tranzicijom i velikim društvenim promenama. Ovde su likovi dečak Kalija, mačka Miu, magarac Mikro i Vjetropir, koji ima ulogu sveznajućeg i, u isto vreme, vrlo duhovitog pripovedača. Njihove sudbine ukrštaju se na za njih novoj i nepoznatoj teritoriji – Dalmaciji.
Prošle godine objavljena je vaša nova knjiga „Brod za Issu“, koja je potpuno drugačija od svega što ste ranije pisali. Kritika je ponovo dobra, a postoje već prevodi u svetu. Kako biste je predstavili našoj publici, s obzirom na to da još uvek nemamo srpsko izdanje.
Roman je teško predstaviti onima koji ga nisu čitali jer ne znam s čime bih ga usporedio. Prije svega, postoje i određena nesvjesna očekivanja, obzirom na to da kada se piše o prošlosti onda se zamišlja nešto konzervativno, a ovo je nešto sasvim drukčije. Ljudi su mi govorili: nikad nisam čitao takvu knjigu! Ovo je priča o ljudima i životinjama, priča o prirodi i civilizaciji, o tome kako se čovjek formirao ovakvim kakav je danas. Sama priča je zadobila junake koji su zaživjeli i vidim da čitaoci dobro reagiraju na njih, neki i dosta emotivno.
Koji je povod za pisanje ove priče?
Prvo sam pročitao u jednoj knjizi da su pre 2.400 godina kod starih Grka mačke postale udomaćene, nakon što su ih oni preuzeli od Egipćana. Onda su Grci distribuirali mačku kao domaću životinju unutar Mediterana po svojim kolonijama, a tu činjenicu sam povezao s dobom kada su oni napravili koloniju na Jadranu. Prva jadranska kolonija bio je Vis, odnosno Issa, to je bilo isto prije 2.400 godina, i to mi je stvorilo jednu sliku, ideju za priču koja se kasnije bavi time koliko ono što ljudi naprave u okolišu kad donesu neku vrstu recimo, koliko je to trajno. Oni su sigurno nosili sve sa sobom, jer je to bilo planirano naseljavanje, donosili su sve svoje sadnice, biljke i životinje, u to nema sumnje, oni dolaze u jedan kraj u kojem ne znaju čega ima, a čega nema. A taj grčki grad je sada jako dugo pod zemljom, a bio je nekada vrlo moćan, bili su sila, dominirali Jadranom trista godina. Sad su od njih ostale mačke, fazani i vinogradi, i taj opstanak živog svijeta bio mi je fascinantan. Zidine grada propadnu, ali mačke i sadnice prežive. I sve se to proširilo i na kopno.
Bitan sloj romana je i filozofija?
Sve se to događa u doba klasičnog grčkog doba, Platon je suvremenik tih događaja, i onda kad sam ušao u tu priču onda sam se pozabavio i pitanjem: šta su grčki filozofi mislili o odnosu s prirodom, kako su oni to definirali, kako su se definirali prema životinjama, jer je to kao lakmus papir u biti za odnose s prirodom. Knjiga nije totalno u prošlosti, ona razmišlja zapravo o odnosu prema prirodi uopće, kao današnjem problemu. I danas onaj koji se odnosi prema životinjama na određeni način sigurno će se tako odnositi i dalje prema prirodi. Onda sam ušao u neke zanimljive stvari kojih nisam ni bio svjestan dok ih kopajući nisam otkrio, a to je da su u to vrijeme bila formirana naša predmišljenja. U struju koja je prevladala spada, recimo, Aristotel, koji ima jedan izrazito gospodarski odnos prema prirodi, a to je odnos koji je usvojen posle kao dio zapadne civilizacije. Postojali su i ljudi poput pitagorejaca, sa druge strane, koji su bili prvobitni grčki filozofi, koji nisu imali takav pristup, a oni bi se danas mogli usporediti s budistima. To postaje vrlo zanimljivo kada shvatiš koliko je to društvo bilo šarolikije nego što mi zamišljamo. To je sve ušlo u knjigu, pored samog naseljavanja Grka na Jadran i donošenje biljnih i životinjskih vrsta. Ne odnosi se to samo na obalu Jadrana, već to što dođe do obale ide dalje, prema sjeveru i istoku. Recimo, tek su Rimljani preko Alpa donijeli lozu i magarca, koji je inače iz Afrike, kao i mačka.
Ova knjiga govori i o migracijama?
Mi ne živimo u svijetu koji je fiksiran, već se on stalno mijenja. Danas se na migracije gleda tako površno, a mnogo toga što mi smatramo dijelom svog svijeta zapravo je odnekle došlo, i sad je tu. Kao i taj magarac, svi su jednom odnekud došli. Stara vremena otvaraju drukčiji pogled i razmišljanja o civilizaciji. Ali spojio sam to i s današnjicom, a ima plus jedna dramatična priča, i sve u svemu, kažu mi: nije to, kad čitaš, toliko daleko.
Koliko ste koristili dodatnu literaturu?
Puno, jer puno toga nisam znao i morao sam sve provjeravati, iako je to što pišem književnost, nije znanost, pa se s nekim stvarima igram i malo ih razvijam. Bazično sam poštovao okvire mogućeg i morao sam pročitati puno toga o stvarima o kojima se malo uči. Srećom, danas se ne moraš orijentirati samo na knjižnice, na internetu se mogu naći specijalističke knjige.
Možete li nam reći nešto o likovima u romanu?
Priču sam pisao iz perspektive onih ispod – iz perspektive jednog roba, još dok je bio u Sirakuzi, grčkom gradu na Siciliji; tamo je njegova pozicija bila jednaka poziciji jednog magarca, s kojim zajedno dolazi na Vis. Tu je i mačka. Ona je ta od koje je taj rob naučio da se može biti slobodan. On je rođen kao rob, i ne zna za drugačije, njemu su rekli da je to tako i on promatrajući mačku tek vidi da ta mačka više voli njega nego gospodara, i shvata da taj gospodar nije, zapravo, bogom dan. Ta refleksija slobode mu se događa dok promatra jednu životinju u kojoj je opstala priroda i sloboda. Ime dječaka, Kalija (originalno Kalia, od Kalias), posveta je čoveku koji je prvi zapisan na ovim teritorijima. Pronađen je na Visu spomenik sa stihovima, i to je polovica četvrtog stoljeća p. n. e., ali ne pišem o njemu kao o istorijskoj ličnosti, to je samo posveta tom imenu.
Zašto je magarac u priči?
Magarca je čovjek pripitomio ni zbog mlijeka, ni zbog mesa, ni zbog vune, nego kao prvog radnika. On je radna snaga, čovek kaže za sebe da gradi grad, a zapravo ga magarac gradi više nego on. Ona vremena i ovo danas povezuje jedan glas komentatora, Vjetropir, koji je fiktivno biće. On se šali i filozofira, promatra ljude iz jedne vanjske perspektive i čudi se ljudskom ponašanju. On je na početku postavljen malo humoristički, i kada ga čitatelj prihvati, onda ga prati kao naratora koji barata znanjem iz raznih vremena. Neke stvari i ne zna, ne može dokučiti na primer što rade turisti, čime se bave, zašto dolaze i odlaze a ništa ne urade, jer on ima znanja da oni koji dođu brzo i odu, morali su nešto opljačkati.
Koliko je trajalo pisanje?
Nekih pet godina. Naknadno sve to izgleda kompaktno i lako se čita, ali nije išlo lako, trebalo je naći formu za sve to, a i istražiti. Ipak osnovna fascinacija mi je bila taj daleki luk od pre 2.400 godina do danas, i kad danas hodaš po tom otoku, grčki grad je pod zemljom, vinogradi su nad njim, kao i biljke koje su donijeli. Vidiš mačku kod smeća, bolesnu ili gladnu, a one su hodajući praostatak te velike povijesti. Ili kad blizu starogrčkog groblja, na zaraslim livadama okolo, vidiš tu i tamo među korovom neki samonikli asfodel, što je kod starih Grka bio grobljanski cvijet mitskog značenja.
Kako gledate na prevod u Americi, naslov je drugačiji?
Prevedeno je kao A CAT IN THE END OF THE WORLD, jer tamo bi bilo prilično nejasno u čemu se radi kad bi vidjeli naslov „Brod za Issu“; ovdje su ljudi nešto ipak čuli o Visu. Čak sam se razmišljao i kod nas za taj naslov, ali ipak sam uzeo „Brod za Issu“. „End of the world“ ima smisla, jer Jadran tada za Grke i jeste bio kraj njihovog svijeta, na sjeveru, oni ulaze na teritorij koji im je nov.
Ista se stvar desila i s prevodom vašeg romana „Naš čovjek na terenu“.
Isto se mijenjalo, u „Our Man in Iraq“, jer je de facto jedan junak u Iraku, a ja sam uzeo „na terenu“ zato što to kod nas kroz frazu daje sliku. Na francuskom i engleskom su preveli točno. Imalo je smisla za Ameriku da se spomene da se to događa u Iraku jer su oni to čitali kao dosta satirično.
Razgovor vodio Aleksa Ninčić, Krokodilov novinar na dan
Autorka fotografija: Marija Piroški
