U ovom novogodišnjem izdanju, pismo mlađem sebi napisao je Rajko Grlić, jedan od najuspešnijih jugoslovenskih reditelja, pripadnika generacije takozvanih praških đaka, autor brojnih filmova među kojima su „U raljama života“, „Samo jednom se ljubi“, „Čaruga“, „Karaula“, „Neka ostane među nama“ i konačno, „Ustav republike Hrvatske“, u kom je svoju poslednju ulogu maestralno odigrao Nebojša Glogovac. Rajko Grlić je i ko-scenarista kultne serije „Grlom u jagode“ Srđana Karanovića, i jedan od osnivača Motovunskog filmskog festivala, a svoj buran život i veliko lično i profesionalno iskustvo pretočio je u izuzetnu memoarsku knjigu „Neispričane priče“ (Laguna, 2017). U tekstu za naš magazin, on se priseća sebe iz rane mladosti, nastojeći da nađe kopču s tim „zagrebačkim klincem“ i kino-amaterom koji je tako samouvereno stigao u Prag uoči Praškog proleća 1968. godine.
Nedavno su me iz Jugoslovenske kinoteke u Beogradu zamolili da ispod svoje mladenačke slike, koju su zajedno s mladenačkim slikama ostalih praških đaka izložili u svom podrumskom muzeju, napišem nekoliko riječi. Tada sam došao u situaciju o kojoj me pitate.
Postrožio sam sebe samog od prije pedesetak godina i pokušao s tadašnjim Rajkom započeti dijalog. Pitati ga, saslušati, možda čak i savjetovati. Vidjeti i čuti, prije no što napišem par redaka o sebi tada, kakav sam zapravo bio, što sam mislio, što sanjao. Prije svega pitati da li je bio baš tako siguran, kao što je to pokazivao, da će mu mladenačka ljubav označiti život, pretvoriti ga u jedno veliko filmsko putovanje. Da li ga je bilo strah budućnosti? No ništa od toga se nije dogodilo. Nakon što sam mu se obratio i pokušao započeti dijalog, nadobudno me je pogledao pogledom koji je jasno govorio da me ne prepoznaje i da sa starcima ne želi gubiti svoje dragocjeno vrijeme. Jednostavno je nastavio putem a ja sam ostao nasred ceste gledajući ga kako se udaljuje brzim korakom. Tako mi nije preostalo drugo nego da nešto napišem po sjećanju.
Evo tog teksta.
Rajko Grlić je bio klinac, kino-amater početnik, kada je davne 1965, zajedno sa tada slavnim Lordanom Zafranovićem, dijelio glavnu nagradu na Festivalu amaterskog filma Hrvatske. No nagrada nije bilo sve što su im dali. Uz nju je išla i stipendija za studije na FAMU u Pragu, naravno pod uvijetom da ih tamo prime.
Na prijemni ispit doputovali su vlakom u neko tmurno zimsko jutro. Položili su ga i bili prvi studenti praške akademije upisani ravno na drugu godinu studija.
Tako je taj zagrebački klinac započeo svoje praške dane. Bio je impresioniran akademijom, gladan znanja, zbunjen tamošnjim seksualnim slobodama i političkim neslobodama. Kultura svakodnevnog života bila je bogatija od one iz koje je došao, a socijalizam rigidniji od onoga u kojem je odrastao. Bio je to Prag, bile su to šezdesete. Bilo je uzbudljivo. Iz okamenjenog sivila pred njegovim se očima počela rađati zadnja europska utopija.
Taj klinac čuči u mojim korijenima i bez obzira na to koliko mi s razmakom od pedesetak godina njegova sigurnost danas djeluje krajnje nadobudno, ne mogu ga se odreći. Da nije bilo njegove znatiželje i hrabrosti da se otisne u tuđinu, ne bi bilo ni mene danas ni mojih filmova jučer.
Evo, toliko od mene.
Odlomak iz uvoda za knjigu „Neispričane priče“
U Zagrebu tvrde da tri selidbe posjeduju razornu moć potresa srednje jačine. U Americi, koja je većinom sagrađena od drveta, kažu: „Moving three times is as bad as fire.“ Ako prihvatimo tu logiku, onda je moja familija doživjela, budimo skromni, najmanje desetak velikih potresa, a o požarima da i ne govorimo.
Takve prirodne nepogode obično uništavaju sva materijalna dobra i sve dokaze o postojanju. Točno tako je bilo i s nama. Što god je netko od mojih predaka sagradio ili kupio, već je on, ili u najboljem slučaju onaj iza njega izgubio. Kuće, stanovi, imanja, gostionice, ljetnikovci, apoteke i dućani, sve se to rušilo, prodavalo, nacionaliziralo, oduzimalo i prepisivalo ljubavnicama, puno brže no što je dolazilo.
Tako se u obitelji, već prije nekoliko generacija, počela rađati struja onih koji su sve manje vjerovali u „materijalna dobra“ i sve se više posvećivali „duhovnima“. I ti „nematerijalisti“, te porodične „crne ovce“, kao što obično i biva, ostavili su po raznim knjigama, slikama, litografijama, fotografijama i filmovima puno više tragova nego „materijalisti“.
Moj je djed tu obiteljsku struju, s pristojnom dozom građanske ironije, zvao „cirkusanti“. Kao izdanku „cirkusanata“ nije mi preostalo ništa drugo nego da se u životu bavim filmom, jedinim ozbiljnim cirkusom dvadesetog stoljeća. Dakle, nije to bio moj izbor, to je jednostavno bila moja obiteljska sudbina.
I još nešto vrlo važno za tu „selidbenu obitelj“. Bez obzira kojoj porodičnoj struji pripadali, svi moji preci, a ja pamtim tri generacije unazad, bili su prepuni dobrih priča. Pričali su ih s velikom strašću, često obilato pretjerujući, dodajući i oduzimajući stvarnosti, uvijek s ogromnim veseljem. Usto, kao što nam i prezime govori, pričali su ih glasno. Bila je to njihova borba protiv zaborava, njihov prkos nomadskoj sudbini koja nas stoljećima tako uporno prati.
