Prijavi se na newsletter listu

Prijavljivanje na našu listu vam omogućava da primate redovna obaveštenja o našim aktivnostima, kao i drugim relevantnim LuL informacijama.

    Protesti u Iranu: Žena, život, sloboda!

    15 novembar, 2022

    Tekst: Anja Mihić

    Foto: Matt Hrkac, Flickr

    Talas masovnih protesta u Iranu, koji prvi put posle dužeg vremena prete da ozbiljno ugroze tamošnje vlasti, izazvala je smrt dvadesetdvogodišnje Mahse Amini, Kurdkinje, koja je u Teheranu privedena zbog nepropisnog nošenja hidžaba i, nekoliko dana kasnije, preminula u bolnici od navodnog srčanog udara. Mladi Iranci, uvereni da je njihovu sugrađanku ubila „moralna policija”, već više od mesec dana učestvuju u krvavim antirežimskim protestima, koji su buknuli širom zemlje. U protestima je do sada ubijeno preko dvesta ljudi, među kojima je i mnogo maloletnih devojaka, koje su izašle na ulicu, javno palile hidžabe i sekle kosu uzvikujući parole „Žena, život, sloboda!” i „Smrt diktatoru!”.

    U izveštaju Iranske organizacije za sudsku medicinu stoji da je uzrok smrti Mahse Amini cerebralna hipoksija izazvana hroničnom bolešću i iznenadnim poremećajem srčanog ritma. Otac preminule devojke smatra policiju odgovornom za smrt svoje ćerke, navodeći da je ona bila zdrava i da je tokom hapšenja zadobila povrede, što su novinarima potvrdili svedoci. Policija je, s druge strane, demantovala navode da su Amini pretukla službena lica zadužena za javni moral. 

    Trenutne masovne demonstracije u Iranu predstavljaju protest protiv režimske interpretacije šiitskog islama, što ih bitno razlikuje od svih demonstracija u prethodnih nekoliko godina čiji su glavni okidači bili uglavnom ekonomske prirode. Ovog puta ljudi su ustali protiv sistema koji kroz diskriminišuće zakone, kao što je pomenuti „Zakon o hidžabu i čestitosti”, ponižava žene i stavlja ih u potlačen položaj. 

    Aktuelni protesti ponovo su skrenuli pažnju na činjenicu da je Islamska revolucija 1979. godine jedno sekularno društvo, ne baš bez otpora, gurnula u konzervativnu teokratiju. Iran je tada od monarhije postao Islamska republika. Novim teokratskim ustavom drastično su ograničena prava žena, a donet je i zakon o prisilnom pokrivanju. Intimno svedočanstvo o tom vremenu ostavila je iranska strip autorka Marđan Satrapi u svojoj čuvenoj grafičkoj noveli „Persepolis”. 

    Osmog marta 1979, manje od mesec dana nakon Islamske revolucije, u Teheranu su se odigrali prvi protesti protiv obaveznog nošenja hidžaba, pod sloganima „Nismo imali revoluciju da bismo išli unazad” i „U zoru slobode, sloboda je odsutna”. Desetine hiljada žena je izašlo na ulicu iskazujući svoje nezadovoljstvo povodom dekreta koji je izdao tadašnji verski i politički vođa Ajatolah Homeini, koji je obavezivao žene da nose hidžab na radnom mestu i u državnim institucijama. Kako će se ispostaviti u godinama koje su usledile, ovi građanski protesti nisu sprečili već su samo odložili uvođenje zakona o obaveznom nošenju hidžaba i „skromne” široke odeće.

    Pored toga što su od tada bile u obavezi da se pokrivaju čim napune devet godina, ženama u Iranu oduzete su mnoge slobode. Devojčice po zakonu mogu da se venčaju sa trinaest, a dečaci sa petnaest godina, što je, udruženo sa siromaštvom, dovelo do toga da je Iran drugi u svetu po broju dečjih brakova. Muškarac može da ima četiri supruge, a žene nemaju prava da se udaju dok im to ne odobri glava porodice. Nemaju prava ni da se razvedu, osim ako im je muž psihijatrijski bolesnik, alkoholičar, nasilnik ili služi zatvorsku kaznu. Takođe, ukoliko žena želi da putuje, mora da dobije dozvolu muža ili oca. Ozloglašena „moralna policija” kontroliše sprovođenje zakona o nošenju hidžaba na javnim mestima. Oni opominju, hapse i odvode žene u „centre za vaspitavanje i savetovanje”, a zaduženi su i za privođenje ljudi koji konzumiraju alkohol, učestvuju na (zabranjenim) mešovitim žurkama, nose „zapadnjačke” frizure i tako dalje. Ova jedinica policijskih snaga kritikovana je vrlo često zbog upotrebe prekomerne sile. 

    Iranke su, uprkos svemu, decenijama prkosile propisima o pokrivanju. Često su se mogle videti žene koje nose strukirane kapute do kolena ili šarene marame zabačene unazad tako da otkrivaju nešto kose, što je, do pre nekog vremena, tolerisano. Mesec dana pre ubistva Mahse Amini, iranski predsednik Ebrahim Raisi je potpisao dekret kojim se dodatno pooštravaju propisi o odevanju žena. U isto vreme najavljeno je i uvođenje programa za prepoznavanje lica (facial recognition), što se tumači kao još jedan oblik zastrašivanja neposlušnih. 

    Opšte građansko nezadovoljstvo je veliko, ne samo među ženama. Kako je za Gardijan istakla pomenuta iranska strip autorka i scenaristkinja Marđan Satrapi, značajna razlika aktuelnih protesta u odnosu na one iz 1979. jeste u tome da su se mladići i muškarci u Iranu u velikom broju pridružili ženama u njihovoj borbi. Protesti su se sa ulica proširili na univerzitete, a potom i na srednje škole. Iranske snage su u proteklom periodu koristile suzavac bez oklevanja i pucale iz vatrenog oružja na učesnike protesta, što državne službe negiraju, ali je dokumentovano na mnogim snimcima. Procenjuje se da je do sada poginulo preko dvesta ljudi, a stotine je uhapšeno. Prosečan uzrast privedenih učesnika protesta je samo petnaest godina. 

    Krajem septembra u pobuni je, nažalost, stradalo i nekoliko tinejdžerki za koje vlasti tvrde da su izvršile samoubistvo skokom sa zgrade. Jedna od ubijenih devojaka, šesnaestogodišnja Sarina Esmailzadeh, na svom YouTube kanalu prethodno je postavila video u kom objašnjava po čemu se njena generacija razlikuje od one koja je protestovala pre dvadeset godina – danas svi znaju kako izgleda život u drugim zemljama i žele da žive slobodno. 

    Sa svoje strane, iranski režim čini sve kako bi se demonstracije suzbile. Svesna da se ovaj put ogroman deo borbe odvija preko društvenih mreža, Vlada je ograničila pristup internetu, a na određenim područjima ga i potpuno blokirala, kako bi sprečila demonstrante da se organizuju i dele fotografije i video snimke. Iranci se plaše da će se ponoviti scenario sa protesta 2019–2020 godine, kada je internet ukinut na nekoliko dana. Ovo je skoro u potpunosti onemogućilo komunikaciju i sakrilo surovo ophođenje vlasti prema građanima. Procenjuje se da je broj žrtava tad bio veći od hiljadu petsto. 

    Novinari koji izveštavaju o trenutnim događajima pod ogromnim su pritiskom iranskog režima, koji pokušava da plasira priče koje bi ublažile ili sasvim osporile vesti o protestima. Reporterka Nilofar Hamidi, koja je objavila fotografiju roditelja Mahse Amini kako se grle u bolnici u Teheranu na dan smrti svoje ćerke, privedena je i od tada se nalazi u zatvorskoj samici. U Iranu je uhapšeno još najmanje četrdeset novinara. 

    Vlada Islamske Republike za sada nije želela da napravi kompromis sa nezadovoljnim narodom. Vođeni prethodnim iskustvom, možemo zaključiti da kompromisa vrlo verovatno neće ni biti. Autoritarni sistemi, naročito oni koji se kriju pod velom religijskog fundamentalizma, ne odustaju lako od svojih načela jer to neminovno vodi u silazak s vlasti. Još je rano da se procenjuje hoćemo li biti svedoci kolapsa iranskog režima, ali ono što je sigurno jeste da autokratske vođe neće lako otići.

     

    Podeli ovaj članak: