Prijavi se na newsletter listu

Prijavljivanje na našu listu vam omogućava da primate redovna obaveštenja o našim aktivnostima, kao i drugim relevantnim LuL informacijama.

    Jasminka Petrović: Ima li šta pozitivno u toj faking budućnosti?

    U Pismu meni mlađoj ovoga puta vam donosimo tekst Jasminke Petrović, poznate književnice za decu i mlade, uz čije su se knjige – „Seks za početnike”, „Leto kada sam naučila da letim”, „Škola”, „Giga pravi more” – formirale čitave čitalačke generacije. U ovom tekstu književnica, u dijaloškoj formi, sasvim iskreno razgovara sa sobom kao šesnaestogodišnjakinjom.

     

    – Šta radiš?

    – Ništa. A ti?

    – Isto.

    – Treba da napišem domaći, ali me mrzi.

    – A ja treba tebi da napišem pismo, pa ne znam odakle da počnem.

    – Kakvo pismo?

    – Pa ono – koje greške da ne napraviš, šta obavezno da probaš, na šta posebno da obratiš pažnju, u čemu da uživaš, u kojim situacijama da budeš mudrija… i tako to!

    – Odmah da ti kažem, da me ništa od toga ne zanima. Nemoj džabe da se mučiš.

    – Ako je tako, zašto onda čitaš knjige?

    – Šarlota Bronte, Jesenjin, Herman Hese, Hemingvej, Orvel… to su pisci, za razliku od tebe.

    – Pa i ja sam pisac.

    – Ti? Hahahaha!

    – Ne razumem, šta je smešno?

    – Kako si, majke ti, postala pisac pored ovoliko kečeva i neopravdanih?

    – Taj neuspeh u gimnaziji je vrlo razumljiv. Otišla sam na prirodni, umesto na društveni smer, a to sam uradila da bih bila u istom razredu sa ekipom iz osnovne.

    – Super si to izvela, jedino se taj neuspeh iz škole prelio na ostale segmente moga života. I sad patim od totalnog gubitka samopouzdanja! Ne znam gde udaram!

    Jasminka Petrović, Pismo meni mlađojfoto: Miroslav Milić

    – E, vidiš, pozicija introvertnog posmatrača najviše mi je pomogla da postanem pisac. Nisam se uklapala u sredinu, osećala sam se izgubljeno zbog razvoda roditelja, bila sam nesrećno zaljubljena, oko mene su se svi ludo zabavljali, a ja sam sedela sama kod kuće i samosažaljevala se.

    – You talking to me?

    – Da, tebi govorim, i hvala što si me podsetila na tu čuvenu repliku iz Taksiste.

    – Znam, gledala sam ga baš prekjuče! Odličan film! Baš me je razbio!

    – Ako ti se dopao Taksista, verujem da će ti se dopasti i Džoker. Glavni junak, čudak Artur Flek, živi u Gotam Sitiju koji se raspada, po ulicama su nepokupljene kese smeća, ukida se budžet za socijalnu pomoć, klasni rat je na pomolu, mediji podižu tenziju, a elita živi u svom zaštićenom svetu.

    – Gde se daje? U „Kozari” ili „Balkanu”?

    – Ti bioskopi više ne postoje.

    – Molim?

    – Bioskopi širom Srbije postepeno su propadali, a onda su na kraju i zatvoreni. Naš omiljeni bioskop iz detinjstva, „Drina”, posle privatizacije je promenio i vlasnika i namenu.

    – Šta to znači?

    – Znači da mu se funkcija bioskopske dvorane neće nikada više vratiti. U jednom trenutku tamo su se prodavale gaće i čarape.

    – Čekaj, polako! Zezaš me?

    – Ne.

    – Gde se onda gledaju filmovi?

    – U bioskopima u tržnim centrima. Sad je sve vrlo fensi i sedišta i projekcija, a ima i hrane i pića…

    – Svašta! Kako je do toga došlo?

    – Posle rata krenulo je opšte obrušavanje privrede, obrazovanja, kulture, morala, etike, estetike… Društvene firme i fabrike nestajale su preko noći, a sve više je jačao privatni kapital, korupcija, licemerje, kriminal…

    – Rekla si rat, ili mi se učinilo? Koliko ja znam Drugi svetski se završio 1945, a Vijetnamski 1975.

    – Kad bih ti rekla da će se devedesetih godina dvadesetog veka Jugoslavija raspasti, a da će potom krenuti ratni sukobi, šta bi rekla?

    – Da je to nemoguće!

    – E pa, vidiš, baš se to dogodilo!

    – Da li to znači da je film Džoker sniman u Beogradu?

    – Hahahaha nije, ali mogao je.

    – Zar pankeri i rokeri nisu mogli da zaustave to bezumlje?

    – Od devedesetih muzičku scenu preuzimaju narodnjaci.

    – E, sad ga stvarno pretera! Kako pored emisija Veče uz radio i Diskomer? Uz časopis Džuboks? Ja ne poznajem nikoga ko sluša narodnjake. Nikoga!

    – Ni ja nisam poznavala nikoga ko je glasao za Slobu, a on je godinama bio na vlasti. Inače, sa tim Slobom je sve i krenulo naopako!

    – Čekaj, da li postoji bar nešto pozitivno u toj faking budućnosti?

    – Naravno. Postoje hrabri pojedinci koji mic po mic uspostavljaju nove, pravednije i humanije vrednosti.

    – Šta mi sad pričaš? Neku bajku?

    – Pisci su u obavezi da govore istinu, čak i kad pišu bajke. Prvenstveno zbog sebe, a zatim i zbog svojih čitalaca.

    – Mnogo mi se razbacuješ mudrolijama. Šta hoćeš da kažeš?

    – Hoću da kažem da je velika odgovornost biti pisac, posebno za decu i mlade.

    – Sad se hvališ?

    – Ne, sad se žalim. Teško je pisati za decu i mlade. Moraš stalno nešto da učiš, da budno pratiš sve što se događa oko tebe, da razvijaš empatiju prema drugima i drugačijima, da pratiš šta rade kolege, da gostuješ po školama, bibliotekama i književnim manifestacijama, da imaš bar još jedan posao jer od pisanja se nećeš najesti, i povrh svega da imaš smisao za humor. Nema ulagivanja, popovanja, jeftinih fora, manipulacije. Tvoj zadatak je da ih učiš da lete, da budu svoji, ali i da podnesu poraz i gubitak. Takođe je važno pisati za decu i mlade, a ne za njihove nastavnike i roditelje. Sve u svemu, veliko cimanje!

    – Izvini, što ti se mešam u posô, ali ako ti je toliko teško, zašto ne promeniš zanimanje?

    – Svaki put kada sam u detinjstvu osetila nepravdu na svojoj koži, zarekla sam se da ću, kad porastem, ispravljati „krive Drine“.

    – Bolje da si se zarekla da ćeš putovati po svetu.

    – Pa, da budem stjuardesa?

    – A šta fali stjuardesama? Njima je bar lako da nađu frajere. A vidi mene, sama sam kô stepski vuk.

    – Ne brini, naći ćeš super frajera!

    – Ne seri!

    – Ozbiljno ti kažem. On će ti biti muž, a imaćete i decu i unuke, a sad da se vratimo na temu pisanja.

    – Ma, kakvo bre pisanje, pričaj mi o tom frajeru? Kako se zove? Kako izgleda? Čime se bavi? Gde stanuje? Gde izlazi? Koji mu je broj telefona?

    – Ako ti sad sve kažem, neće ti biti zanimljivo kad ga upoznaš. U životu ti je najveća fora – iznenađenje. Kapiraš? Nema spojlovanja.

    – Čega?

    – Spojlovanje ti je nov izraz, a znači odavanje preokreta u filmu ili seriji.

    – Što se mene tiče, ja bih onda da spojlujem sve odjednom.

    – E pa žao mi je, život ne može da se bindžuje…

    – Otkud tebi sve te engleske reči kad si u školi učila ruski.

    – Ne postoji naša reč za bindžovanje – to ti je ono kad čekaš da se nakupi dovoljno epizoda ili sezona neke serije pa odgledaš sve zaredom, bez pauze.

    – To mi se sviđa!

    – Biće tu još mnogo čega što će ti se dopasti… Recimo, kompjuter, mobilni, internet, vaj-faj… To su ti sve mogućnosti za laku i brzu komunikaciju.

    – Još mi samo kaži da u 2020. postoji teleportacija!

    – Ne postoji, ali imamo nešto još luđe!

    – Stvarno? Šta? Govori!

    – Hahahaha teleprontovanje vazduplohova!

    – Vidim, opet neka filmska fora iz budućnosti.

    – Ovog puta je politička fora iz surove stvarnosti.

    – Dosta je bilo zezanja, odoh da radim domaći!

    – A ja odoh da ti pišem pismo. Hvala ti na razgovoru, sad mi je nekako mnogo lakše. Dobar je osećaj kad pogledaš sebe u oči i kažeš SVE JE U REDU.

    Pismo meni mlađoj Jasminke Petrović izašlo je u 60. broju magazina Liceulice.

    Podeli ovaj članak: