U Pismu meni mlađoj ovoga puta vam donosimo tekst Jasminke Petrović, poznate književnice za decu i mlade, uz čije su se knjige – „Seks za početnike”, „Leto kada sam naučila da letim”, „Škola”, „Giga pravi more” – formirale čitave čitalačke generacije. U ovom tekstu književnica, u dijaloškoj formi, sasvim iskreno razgovara sa sobom kao šesnaestogodišnjakinjom.
– Šta radiš?
– Ništa. A ti?
– Isto.
– Treba da napišem domaći, ali me mrzi.
– A ja treba tebi da napišem pismo, pa ne znam odakle da počnem.
– Kakvo pismo?
– Pa ono – koje greške da ne napraviš, šta obavezno da probaš, na šta posebno da obratiš pažnju, u čemu da uživaš, u kojim situacijama da budeš mudrija… i tako to!
– Odmah da ti kažem, da me ništa od toga ne zanima. Nemoj džabe da se mučiš.
– Ako je tako, zašto onda čitaš knjige?
– Šarlota Bronte, Jesenjin, Herman Hese, Hemingvej, Orvel… to su pisci, za razliku od tebe.
– Pa i ja sam pisac.
– Ti? Hahahaha!
– Ne razumem, šta je smešno?
– Kako si, majke ti, postala pisac pored ovoliko kečeva i neopravdanih?
– Taj neuspeh u gimnaziji je vrlo razumljiv. Otišla sam na prirodni, umesto na društveni smer, a to sam uradila da bih bila u istom razredu sa ekipom iz osnovne.
– Super si to izvela, jedino se taj neuspeh iz škole prelio na ostale segmente moga života. I sad patim od totalnog gubitka samopouzdanja! Ne znam gde udaram!
– E, vidiš, pozicija introvertnog posmatrača najviše mi je pomogla da postanem pisac. Nisam se uklapala u sredinu, osećala sam se izgubljeno zbog razvoda roditelja, bila sam nesrećno zaljubljena, oko mene su se svi ludo zabavljali, a ja sam sedela sama kod kuće i samosažaljevala se.
– You talking to me?
– Da, tebi govorim, i hvala što si me podsetila na tu čuvenu repliku iz Taksiste.
– Znam, gledala sam ga baš prekjuče! Odličan film! Baš me je razbio!
– Ako ti se dopao Taksista, verujem da će ti se dopasti i Džoker. Glavni junak, čudak Artur Flek, živi u Gotam Sitiju koji se raspada, po ulicama su nepokupljene kese smeća, ukida se budžet za socijalnu pomoć, klasni rat je na pomolu, mediji podižu tenziju, a elita živi u svom zaštićenom svetu.
– Gde se daje? U „Kozari” ili „Balkanu”?
– Ti bioskopi više ne postoje.
– Molim?
– Bioskopi širom Srbije postepeno su propadali, a onda su na kraju i zatvoreni. Naš omiljeni bioskop iz detinjstva, „Drina”, posle privatizacije je promenio i vlasnika i namenu.
– Šta to znači?
– Znači da mu se funkcija bioskopske dvorane neće nikada više vratiti. U jednom trenutku tamo su se prodavale gaće i čarape.
– Čekaj, polako! Zezaš me?
– Ne.
– Gde se onda gledaju filmovi?
– U bioskopima u tržnim centrima. Sad je sve vrlo fensi i sedišta i projekcija, a ima i hrane i pića…
– Svašta! Kako je do toga došlo?
– Posle rata krenulo je opšte obrušavanje privrede, obrazovanja, kulture, morala, etike, estetike… Društvene firme i fabrike nestajale su preko noći, a sve više je jačao privatni kapital, korupcija, licemerje, kriminal…
– Rekla si rat, ili mi se učinilo? Koliko ja znam Drugi svetski se završio 1945, a Vijetnamski 1975.
– Kad bih ti rekla da će se devedesetih godina dvadesetog veka Jugoslavija raspasti, a da će potom krenuti ratni sukobi, šta bi rekla?
– Da je to nemoguće!
– E pa, vidiš, baš se to dogodilo!
– Da li to znači da je film Džoker sniman u Beogradu?
– Hahahaha nije, ali mogao je.
– Zar pankeri i rokeri nisu mogli da zaustave to bezumlje?
– Od devedesetih muzičku scenu preuzimaju narodnjaci.
– E, sad ga stvarno pretera! Kako pored emisija Veče uz radio i Diskomer? Uz časopis Džuboks? Ja ne poznajem nikoga ko sluša narodnjake. Nikoga!
– Ni ja nisam poznavala nikoga ko je glasao za Slobu, a on je godinama bio na vlasti. Inače, sa tim Slobom je sve i krenulo naopako!
– Čekaj, da li postoji bar nešto pozitivno u toj faking budućnosti?
– Naravno. Postoje hrabri pojedinci koji mic po mic uspostavljaju nove, pravednije i humanije vrednosti.
– Šta mi sad pričaš? Neku bajku?
– Pisci su u obavezi da govore istinu, čak i kad pišu bajke. Prvenstveno zbog sebe, a zatim i zbog svojih čitalaca.
– Mnogo mi se razbacuješ mudrolijama. Šta hoćeš da kažeš?
– Hoću da kažem da je velika odgovornost biti pisac, posebno za decu i mlade.
– Sad se hvališ?
– Ne, sad se žalim. Teško je pisati za decu i mlade. Moraš stalno nešto da učiš, da budno pratiš sve što se događa oko tebe, da razvijaš empatiju prema drugima i drugačijima, da pratiš šta rade kolege, da gostuješ po školama, bibliotekama i književnim manifestacijama, da imaš bar još jedan posao jer od pisanja se nećeš najesti, i povrh svega da imaš smisao za humor. Nema ulagivanja, popovanja, jeftinih fora, manipulacije. Tvoj zadatak je da ih učiš da lete, da budu svoji, ali i da podnesu poraz i gubitak. Takođe je važno pisati za decu i mlade, a ne za njihove nastavnike i roditelje. Sve u svemu, veliko cimanje!
– Izvini, što ti se mešam u posô, ali ako ti je toliko teško, zašto ne promeniš zanimanje?
– Svaki put kada sam u detinjstvu osetila nepravdu na svojoj koži, zarekla sam se da ću, kad porastem, ispravljati „krive Drine“.
– Bolje da si se zarekla da ćeš putovati po svetu.
– Pa, da budem stjuardesa?
– A šta fali stjuardesama? Njima je bar lako da nađu frajere. A vidi mene, sama sam kô stepski vuk.
– Ne brini, naći ćeš super frajera!
– Ne seri!
– Ozbiljno ti kažem. On će ti biti muž, a imaćete i decu i unuke, a sad da se vratimo na temu pisanja.
– Ma, kakvo bre pisanje, pričaj mi o tom frajeru? Kako se zove? Kako izgleda? Čime se bavi? Gde stanuje? Gde izlazi? Koji mu je broj telefona?
– Ako ti sad sve kažem, neće ti biti zanimljivo kad ga upoznaš. U životu ti je najveća fora – iznenađenje. Kapiraš? Nema spojlovanja.
– Čega?
– Spojlovanje ti je nov izraz, a znači odavanje preokreta u filmu ili seriji.
– Što se mene tiče, ja bih onda da spojlujem sve odjednom.
– E pa žao mi je, život ne može da se bindžuje…
– Otkud tebi sve te engleske reči kad si u školi učila ruski.
– Ne postoji naša reč za bindžovanje – to ti je ono kad čekaš da se nakupi dovoljno epizoda ili sezona neke serije pa odgledaš sve zaredom, bez pauze.
– To mi se sviđa!
– Biće tu još mnogo čega što će ti se dopasti… Recimo, kompjuter, mobilni, internet, vaj-faj… To su ti sve mogućnosti za laku i brzu komunikaciju.
– Još mi samo kaži da u 2020. postoji teleportacija!
– Ne postoji, ali imamo nešto još luđe!
– Stvarno? Šta? Govori!
– Hahahaha teleprontovanje vazduplohova!
– Vidim, opet neka filmska fora iz budućnosti.
– Ovog puta je politička fora iz surove stvarnosti.
– Dosta je bilo zezanja, odoh da radim domaći!
– A ja odoh da ti pišem pismo. Hvala ti na razgovoru, sad mi je nekako mnogo lakše. Dobar je osećaj kad pogledaš sebe u oči i kažeš SVE JE U REDU.
Pismo meni mlađoj Jasminke Petrović izašlo je u 60. broju magazina Liceulice.




