Olja Savičević Ivančević jedna je od omiljenih autorki postjugoslovenske književne scene. Jednako je uspešna kao pesnikinja i prozaistkinja, što nije čest slučaj – kod nas su objavljene njene knjige pesama „Mamasafari i ostale stvari“ i „Divlje i tvoje“, zbirka priča „Nasmijati psa“, romani „Adio kauboju“ i „Pjevač u noći“. Najnoviji roman, „Ljeta sa Marijom“ (Booka, 2023) je netipično građena porodična saga koja se, počev od dvadesetih godina prošlog veka pa do današnjih dana, odvija na prostoru Dalmacije i Bosne. Ime Marija u romanu simbolično nose one žene u porodici koje su na razne načine išle protiv struje, kršile norme i osvajale slobode. Sa Oljom Savičević Ivančević razgovarali smo o raznim temama koje roman otvara – od toga zašto je radnička klasa u socijalizmu bila seksualno liberalnija od današnjeg obrazovanog sveta, do pitanja da li bi nam društva bila zrelija kad bi sva deca za lektiru čitala i devojačke dnevnike odrastanja, a ne samo dečačke.
- Jedan od lajtmotiva u knjizi je porodični rodoslov u kome nema žena, čak ni ako su bile poglavarke plemena, prve predsednice opština ili prve knjižarke – ako nisu rodile mušku decu. Da li je to bila i neka vrsta početnog impulsa za pisanje romana?
Početni impuls su bile neke priče koje sam slušala od majke. Ona je bila zanimljiva pripovjedačica, s neobičnim smislom za detalje, živa i duhovita. Mislim da sam je htjela sačuvati kroz te priče, što je nažalost nemoguće. U svakom slučaju željela sam te priče na neki svoj način zapisati i, naravno – ponovo izmisliti, jer kakva bih spisateljica inače bila. Drugi impuls uistinu jest bilo jedno rodoslovlje koje je krajem osamdesetih došlo na moju kućnu adresu u Dalmaciji, i to iz Crne Gore. Znamo kako žene prolaze u rodoslovljima, ostaju zauvijek kćeri. A mene je jako zanimao nezapisani život tih „kćeri“.
- Upečatljivo opisujete odrastanje u malom mestu u Dalmaciji sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog veka, ispunjeno opscenim šalama i bučnim ženskim humorom. Zanimljiv je zaključak junakinje da se „obrazovani i načitani ljudi nikad ne šale na taj način“, kao da nas obrazovanje nije oslobodilo nego „uštirkalo“?
Često to spominjem kolegicama, prijateljima… Po svemu sudeći je radnička klasa u socijalizmu, ali i puno ranije, bila kudikamo liberalnija negoli građanstvo koje se moralo podvrgnuti nekim malograđanskim uzusima. Kad sam bila dijete upijala sam određenu slobodu, ali danas kao odrasla, da ne kažem zrela osoba, vidim da obrazovanje nužno ne oslobađa. Među mnogim lijevim intelektualcima naći ćete tradicionaliste koji padaju na temi feminizma, jednostavno ih je pregazilo vrijeme, ima tu seksizma, pogotovo kad javnost ne gleda – oni su pravilo, ne iznimka; dok među feministkinjama ima i onih koje su, a da to ne vide, vrlo konzervativne i isključive, skolone moraliziranju i osuđivanju na način koji odbija kao i svaka radikalnost i strogoća. To je ta štirka, ništa dobro na račun tuđe slobode ne može biti.
- Na to se nadovezuje i opaska da je „sva ta navodna sloboda ljubavi i seksualnosti u socijalizmu bila sloboda po mjeri muškaraca“. Može biti da je žalosno, ali čak i ta delimična i nedovršena sloboda sada izgleda veća u poređenju s današnjim povratkom na agresivni patrijarhat i ultratradicionalizam?
Slažem se, ne toliko sa sobom koliko s vama. Dodala bih možda još i to da djevojčice kao djeca uglavnom nisu svjesne neravnopravnosti, tim je teži udarac tog socijalnog malja koji nas odjednom snađe, negdje u pubertetu, kad stvari postaje transparentnije i kad iz srednjeg prijeđemo u ženski rod. Dok god nismo u stanju seksizam i mizoginiju u javnom govoru, u medijima, u svakodnevici povezati s femicidom – nasilje nad ženama će rasti. Tu vidim veliku odgovornost intelektualaca, a i njihovu sramotu.
- Na nekoliko mesta u romanu junakinje se nazivaju i „vešticama“, rečju koja je snažno obojena sećanjem na Dubravku Ugrešić, možda i najpoznatiju među „vešticama“.
Književnost Dubravke Ugrešić upisana je u stvaralaštvo mnogih suvremenih autorica s područja nekadašnje Jugoslavije, a moguće i šire. Na mene svakako jest utjecala, ne samo u književnom radu. Ali ove vještice u knjizi su tu „organski“, jer su dio života. Svakako zabavno bi bilo da možemo biti vještice kakvima nas ponekad vide, također. To sugerira određenu neranjivost, ali dobro znamo da nije tako. Pa i na Dubravkinom primjeru. Vještica kod nas završi s brnjicom. Ili ode u inozemstvo.
- Iako je roman dobrim delom baziran na konceptu ženske solidarnosti i razumevanju između žena raznih generacija i životnih iskustava, reklo bi se da ovaj koncept ipak nije okamenjen, pretvoren u neku vrstu feminističke obaveze?
Nadam se da nije, ne volim konstrukte u književnosti, baš da bih to izbjegla posegla sam za tzv. stvarnim životima. Želim vjerovati u prijateljstvo među ženama i među muškarcima i ženama. Možda bismo uistinu živjeli bolje kad bismo dolazili jedni drugima u goste, a ne pokušavali živjeti zajedno, barem dok se obje strane ne emancipiraju, ali neprihvatljivo mi je da smo neprijatelji dok se ne dokaže drugačije. Na sreću, gledale smo filmove i čitale knjige u kojima žene i muškarci razgovaraju, neke od nas su to i doživjele. Šalim se, hoću reći – sve je moguće.
Ako ništa, u knjigama možemo pokazati kako bi to moglo izgledati kada bi žene i muškarci bili ravnopravni i kada bi uistinu postojala ženska solidarnost koja nije ograničena na mali krug istomišljenica. Uvijek se ponavlja da su žene jake onoliko koliko je jaka najslabija među nama, ali to nije čitava istina. Jake smo i onoliko koliko su snažne najsnažnije među nama, one koje probijaju stakleni strop, koje će omogućiti solidarnost o kojoj govorite na nekoj obuhvatnijoj razini.
- Ženska istorija je u velikoj meri i istorija nasilja, u kome se nasilje može trpeti, ili mu se može suprotstaviti. Kako kaže jedna od junakinja: „Nikad nije bilo, niti će doći, vrijeme blagih i nježnih, ali slabi, oni su najgori.“
Blagi i nježni nisu slabi, oni su najjači. Ali ta blagost i nježnost trebale bi uključivati otpor nasilju. Svi znamo takve ljude. Takvo vrijeme blagih i nježnih a odlučnih trebalo bi priželjkivati. Nisam primjetila da ga u javnom prostoru puno priželjkuju, uvijek je agresivnost na većoj cijeni, pogotovo se u ovim našim zemljama dobro kotira tip zločinca-heroja.
- Osim tog intimno ženskog, postoji i drugi plan u romanu, a to je društveni i politički. Iako roman zahvata vremenski period od jednog veka, nijedno vreme nije bilo oslobođeno nesreće i agresije. Kakvu poziciju zauzimaju junakinje u odnosu na tu istoriju nasilja i sukoba?
Teško bi se to moglo nazvati zauzimanjem pozicije, jer su na vjetrometini. Ali moglo bi se reći da zauzimaju gestu, a ta gesta je gesta slobode. Ne u smislu da čine što ih je volja ili da imaju izbora pa biraju, negu upravo sloboda da u nedostatku tog izbora sačuvaju sebe: neku radost, ljubav, dragost, dostojanstvo – upravo ono što prijeti da bi im moglo biti oduzeto.
- Ženska istorija u romanu puna je svesti o različitim kulturnim nasleđima i etničkim mešanjima u svakoj porodici. U jednoj duhovitoj epizodi u kojoj devojčica ima zatvor sažet je i vaš pogled na nacionalističku ideju o „čistoj krvi“?
Apsolutno, taj trenutak kad mama maloj djevojčici objašnjava nacionalnu pripadnost dok ova sirota tavori na zahodu jedan je od ključnih trenutaka romana. Voljela bih da taj ulomak dopre do što šire publike. Nacionalizmi su prvenstveno smiješna, glupa i besmislena stvar bez razumnog uporišta, a pobili su i previše ljudi, treba ih ismijavati u svakoj prilici.
- Junakinje romana odlikuju vitalnost i crta vragolastog buntovništva, uprkos svim nedaćama. Jedan od simbola te vitalnosti je i bugenvilija u dvorištu porodične kuće, koju na kraju romana uništavaju lokalni nasilnici.
Ta istinita metafora nalik je jednoj Popinoj pjesmi o topoli, i na neki je način i posveta. Ali stvarna bungenvilija prema kojoj sam pisala priču izborila se za život, ona još uvijek raste uz kuću u kojoj sam odrasla. Skoro je nevjerojatno koliko je raskošna i uporna ta biljka. Zanimljivo je da je bugenvilija, koju smatramo stablom tipičnim za Dalmaciju i Mediteran, zapravo strankinja, porijeklom iz Latinske Amerike, koja se izvrsno udomaćila. Ispada da u romanu funkcionira kao metafora, a zapravo je dio realnog svijeta. Moje matafore su često dio stvarnog i činjeničnog svijeta, možete ih dotaknuti ako želite. Svijet oko nas je pun takvih metafora, one ne pripadaju samo svijetu jezika, mirišemo ih, gledamo, jedemo, uništavamo.
- Prošle godine je izašla i knjiga „Pisma čitateljici“, koja u formi dnevničkih i kratkih esejističkih zapisa prati teme koje roman otvara. Pored dnevnika izolacije iz perioda kovida, fokus je uglavnom na pitanjima vezanim za odrastanje devojčica u patrijarhalnim sredinama?
Sve su naše sredine patrijahalne, nemoguće je pisati o ičemu smještenom u ove prostore a da se svjesno ili nesvjesno ne piše o patrijarhatu. Sudbine mladih djevojaka, pogotovo u manjim sredinama, posebno su zanimljive, jer se na njihovim leđima patrijarhat lomi vrlo očigledno i u potpunosti upravlja njihovim sudbinama. Hoće li govor i pisanje o tome nešto promijeniti? Pa možemo postati svjesne i svjesni tog pogubnog utjecaja, a to je već neki značajan korak.
- „Bi li današnje društvo, pa time i naši životi, bili imalo drugačiji da su svi odreda, djevojčice i dječaci, mogli u ono vrijeme čitati neku djevojačku verziju Dnevnika Adriana Molea, kao što smo svi čitali dječački dnevnik?“, pitanje je koje postavljaju „Pisma čitateljici“. Zaista, zašto je tako nešto teško zamislivo u našim društvima?
Eto dobre ideje. Ne čini se nimalo nezamislivo napisati neku djevojačku verziju Adrianova dnevnika, ali je teže zamislivo da će tinejdžeri kod nas doći u priliku čitati takvu knjigu. U Hrvatskoj se u javnom prostoru ne mari puno za književnost dok god netko pred izbore ne povuče pitanje nepoćudne lektire, onda se digne kuka i motika, jave se čuvari čudoređa koji teško da su ikakvu lektiru čitali, a kamoli knjige suvremenih pisaca, bude i prijetnji autoricama i autorima. Ako znamo što je sve tinejdžerima dostupno, jasno je da se radi o lažljivcima i licemjerima koji mogu računati samo s glasačima koje je lako kontrolirati.
- U „Pismima čitateljici“ ističete i da se o pitanjima puberteta mora govoriti na vreme, bez grča i ustručavanja, inače se pubertet protegne na ceo život, a možda i šire, na čitavo društvo. Šta onda dobijemo?
Dobijemo društvo nezrelih i frustriranih muškaraca koji se igraju ratova ili nekih drugih igara moći i nasilja, koji se nadmeću, kao i nesretnih žena koje moraju biti majke čitavom pokoljenju takvih ljudi ili preuzeti neku mušku ulogu u patrijahalnom kontekstu. Ne znam što je gore. Kad prepoznam nekog odraslog, ja se oduševim! Odrasli ljudi su zapravo rijetki, ali ima ih.
- Kod nas nije dovoljno poznato da pišete i slikovnice i pesme za decu. Sada ih već ima ceo niz, od „Šporkog Špire i neposlušne Tonke“ do „Mog prijatelja Mačkodlaka“. O čemu one govore?
To su knjige o prijateljstvu i avanturi. Često su u pitanju usamljena djeca i imaginarni prijatelji, ali to ne umanjuje ni prijateljstvo ni avanturu. Volim propitivati autoritete kroz knjige za djecu, one loše autoritete, naravno. Ali to mora ostati igra, zafrkancija i prvi ulaz u estetski užitak (zato volim surađivati sa ilustratorima, onima koji su po mom mišljenju izuzetni u svom poslu). Zapravo, vrlo slično tekstovima za odrasle.
razgovarala: Tijana Spasić
fotografije: Điđa Ivančević, Andrija Zelmanović
