Poslednjih meseci u medijima se mnogo govori o lošem stanju porodilišta i neprimerenom odnosu države i medicinskih radnika i radnica prema porodiljama u Srbiji. Pojam akušerskog nasilja tek je odnedavno postao poznat široj javnosti, ali nemar, nasilje, kršenje ljudskih prava i nedostatak sistemske podrške unutar zdravstvenog sistema problemi su s kojima se žene suočavaju maltene oduvek. Dok se država, crkva i drugi na sav glas zalažu za tzv. porodične vrednosti i podsticanje nataliteta, odnos prema majkama i bebama u praksi je daleko od podsticajnog.
Kratka istorija porođaja
Ako istoriju učimo samo u školi, lako je steći utisak da je za rođenje ideje potreban samo otac. Otac istorije (Herodot), otac filozofije (Sokrat i sinovi), otac medicine (Hipokrat), otac nacije (uneti po izboru). Za rođenje deteta, ipak, potrebna je i majka, a istorija sveta je, po svemu sudeći, i istorija porođaja. Iako o većini majki iz istorije ne znamo skoro ništa, za Sokratovu majku Fenarete znamo igrom slučaja i kako se zvala i to da je bila babica. Babička veština, majeutika, bila je inspiracija za jednu od prvih filozofskih metoda, porađanja znanja iz trudnih duša. Dok su se Sokrat i ostali oci filozofije bavili porađanjem znanja, originalna babička veština bila je sigurna u rukama žena. Ipak, obrazovani slobodni muškarci su i tad povremeno zalazili u pitanje ženskog reproduktivnog zdravlja, pa tako ocima medicine Hipokratu i Galenu dugujemo za pojam histerične žene. Histerija je, verovali su lekari antike, mentalni poremećaj izazvan lutanjem materice (hystera) po telu žene. Mentalni poremećaj koji, razume se, žene čini nepodobnim za odlučivanje o politici, organizaciji društva, zakonima, i sopstvenom telu. Danas znamo da materica nema naviku da luta po telu i pravi pometnju, ali pojam histerične žene i dalje luta javnim govorom svaki put kad neku ženu treba ućutkati i diskreditovati. Na primer, kad žene progovore o akušerskom nasilju, korupciji i nehumanim uslovima u porodilištima.
Od antike do danas desilo se svašta i ništa. U srednjem veku o reproduktivnom zdravlju mnogo toga je imala da kaže i crkva, a babička veština izjednačavana je s veštičarenjem i crnom magijom. U doba renesanse, ponovnog rađanja ideja, od komplikacija prilikom porođaja umiralo je preko trideset odsto žena. U 16. veku su dvojica italijanskih lekara, Falopio i Kolombo, u razmaku od nekoliko godina objavili da su lično otkrili klitoris. Njegovo hirurško odstranjivanje je nešto kasnije postalo metoda lečenja svega, od nimfomanije do neplodnosti. U 18. i 19. veku ginekologija je uspostavljena kao zasebna grana medicine, kompleksna nauka koju žene, histerične i emotivno labilne, dugo nisu mogle da studiraju. Otac ginekologije i kreator spekuluma, dr Džejms Marion Sims, eksperimentisao je na porobljenim Afro-Amerikankama bez anestezije. Osnivač prvog ginekološkog društva u svetu, Horejšio Storer, bio je borac protiv prava na abortus. Tokom dvadesetog veka, žene iz manjinskih i domorodačkih zajednica, žene sa invaliditetom i žene s mentalnim poremećajima prisilno su sterilisane širom Evrope i Severne Amerike u projektima etničkog i rasnog čišćenja.
Istorija ginekologije, ukratko, usko je povezana sa istorijom kontrole nad ženskim umom i telom. Pravo na dostojanstven porođaj je, drugim rečima, prvorazredno političko pitanje, i ono čemu danas svedočimo u porodilištima širom Srbije i regiona nije se desilo preko noći.
Prirodni priraštaj – pitanje reprodukcije nacije
Početak ove godine u Srbiji obeležili su protesti protiv akušerskog nasilja, podstaknuti slučajem porodilje iz Sremske Mitrovice, čija je beba umrla dan nakon što je rođena. Da nalazi sa obdukcije nisu potvrdili da je do smrti došlo usled nasilnog porođaja, i da porodilja nije imala hrabrosti da slučaj prijavi i podeli s javnošću, lekar bi i dalje radio, a bolnica u Sremskoj Mitrovici i dalje ne bi dozvoljavala besplatnu pratnju za porodilje. Ceo slučaj bio bi još jedan u nizu traumatičnih iskustava iz porodilišta o kojima žene pričaju već godinama, ali ih niko ne sluša. O tome kako porođaj u javnim zdravstvenim ustanovama uvek podrazumeva „poklon“ za lekara, kako se porodiljama za prvi obrok serviraju parče hleba i šnita parizera, kako u toaletima nema tople vode, a žene leže u krvavim posteljinama. O tome da ih niko ne obavesti zašto im trebaju epiziotomija, indukovani porođaj ili carski rez. O tome da lekari šamaraju, vređaju i skaču po trbusima i da se iz porodilišta izlazi s prelomima karlice i rebara i psihološkim traumama. I u najskorijem slučaju, o tome da u porodilištima u Srbiji na 40 stepeni ne rade klima-uređaji.
Kako za Liceulice objašnjava teološkinja i feministička aktivistkinja Lana Bobić, reproduktivno nasilje, bilo da se radi o akušerskom nasilju, ograničavanju prava na abortus ili drugim obilicima nasilja, jedan je od simptoma patrijarhalnog društva u kome živimo.

„Reproduktivno nasilje čvrsto stoji na premisi da su žene objekti i da nisu u stanju donositi odluke o svom tijelu i životu. Žena se na porodu i dalje nerijetko tretira kao objekt iz kojeg treba izvaditi bebu. Njeno tijelo u rukama neodgovornih medicinskih radnika prestaje biti njeno, ona se ne tretira kao aktivna sudionica vlastitog poroda niti se uvažava njeno pravo na punu informiranost i odlučivanje,“ ističe Bobić.
Neadekvatne reakcije nadležnih i pokušaji ućutkivanja žena koje o ovakvim iskustvima progovore posebno su paradoksalne ako se uzme u obzir da se o podsticanju nataliteta već godinama govori kao o jednom od glavnih ciljeva države. Subvencije za kupovinu prvog stana za novopečene roditelje i zanemarljiv povraćaj poreza na opremu za bebe ostaju u senci neuspešnih kampanja poput one iz 2018, koja je izrodila slogan „dosta reči, nek zakmeči“, kao i sramnih izjava nadležnih poput konstatacije „naše bake su rađale na njivi“. Ako je cilj da se pruži podrška porodiljama i mladim mamama na državnom nivou, zašto nisu prioritet žene koje usled pretrpljenog akušerskog nasilja, trauma iz porodilišta i ekonomske nesigurnosti odustaju od drugog deteta? Pa, zato što se uloga žene u patrijarhatu i nacionalizmu svodi na pasivnu reprodukciju nacije, a za slobodu govora, dostojanstvo i telesnu autonomiju tu prosto nema mesta.
Od reproduktivnih politika i politika podsticaja nataliteta, prema Lani Bobić, ne možemo očekivati sistemska rešenja fokusirana na brigu o pojedincu i zajednici, jer cilj etno-nacionalističkih projekata nije prosperitet već moć i eksploatacija Drugog. Dogod se možemo pohvaliti demografskim podacima, manje su bitni životi koje ti podaci predstavljaju – posebno ako je reč o ženskim životima.
„Žena se tretira kao stroj za rađanje u cilju ostvarenja etno-nacionalističkog projekta. Pitanje zdravlja i dobrobiti stroja nije prioritet. Važno je da stroj radi, a kako radi, koga zapravo briga? Kakvo reproduktivno zdravlje, samo reprodukcija. Iza objektivizacije žena stoji želja za kontrolom, opravdavana idejama da žene nisu kapacitirane za samostalno donošenje (racionalnih) odluka o svom životu. Ženama zato treba namijeniti određene društveno poželjne uloge, ali i demonizirati sve što se u te kalupe ne uklapa. Da se ne odmetnu,“ zaključuje naša sagovornica.
Bilo da se odnose na reprodukciju nacije u onom smislu koji se može kvantifikovati i koristiti za poređenja (npr. broj beba rođenih u Srbiji u odnosu na broj beba rođenih u Hrvatskoj, broj beba koje se rađaju po selima u odnosu na broj mladih koji ista ta sela napuštaju, i dr.), ili da je reč o brizi o porodici i zajednici, društveno poželjne uloge žene uvek su pasivne. Žena je produžetak i simbol države i vrednosti nacije, ali ona ne treba da učestvuje u kreiranju tih vrednosti. Nakon što ispuni svoju funkciju, majka se ništa ne pita.
„Etno-nacionalistički projekti njeguju kult oca, gdje su žene tek majke naših vojnika i sunarodnjaka, a oni su ti koji preuzimaju ulogu stvaranja nacije, uz velikog vođu, Oca nacije. Majka se odmiče od svoje funkcije biološke reproduktorice tek u cilju eksploatacije njenog simboličkog potencijala kroz metafore poput Majke domovine, odnosno objekta koji treba braniti. Eksploatacija se očituje kroz to što žena u etno-nacionalističkim projektima nije subjekt već objekt. Inkubator. Teritorij. Nacija,“ ističe Lana Bobić.
Dani porodice, decenije nasilja
Strah od „odmetanja“ i ženske autonomije u širem smislu, kojeg se sećamo iz srednjovekovnih hajki na veštice, danas je prisutan u reakcijama crkve na pomen rodne ravnopravnosti. Simbolički lov na veštice danas se očituje u napadima crkvenih velikodostojnika i desno orijentisanih političkih partija na feminističke aktivistkinje. Javni govor o pravima žena na dostojanstven porođaj i slobodu od nasilja u regionu najčešće se interpretira kao napad zapadne feminističke ideologije na porodične vrednosti.
Kako za Liceulice objašnjava Jelena Višnjić, suosnivačica i direktorka Feminističkog kulturnog centra Befem, u Srbiji raste uticaj antirodnih pokreta, a sa njima i tendencija ka ograničenju ženskih prava i sloboda. S jedne strane, razlog su ekonomska nestabilnost i širenje nacionalizma na globalnom nivou, a sa druge tu su posledice ratova devedesetih. Važnu ulogu u raspirivanju mržnje tokom devedesetih igrala je Srpska pravoslavna crkva, a simbolički potencijal žene kao označiteljke teritorije često je zloupotrebljavan upravo u te svrhe. Poznata je, primera radi, božićna poslanica iz 1995. godine, u kojoj je patrijarh ženama Srbije poručio da rađaju više dece da im ne bi posle bilo žao kad jedino dete izgube na ratištu. Skoro trideset godina kasnije, ideja da žene ne rađaju jer su sebične, nezahvalne i/ili indoktrinirane opet dobija na snazi.
„Desničarske organizacije i Srpska pravoslavna crkva ne samo da se protive emancipaciji žena u društvu već se stalno suprotstavljaju ovim vrednostima u javnom prostoru i zalažu se za nepoštovanje i kršenje prava garantovanih Ustavom i drugim zakonima. Napad antirodnih pokreta i Srpske pravoslavne crkve na prava i slobode žena vidljivi su pre svega u polju reproduktivnih i seksualnih prava i zdravlja, obrazovanja i relativizovanja rodno zasnovanog nasilja,“ kaže Višnjić.
Tokom poslednjih godina, iz Srpske pravoslavne crkve stizali su zahtevi za izbacivanje tema rodne ravnopravnosti i diskriminacije iz školskih udžbenika, nekoliko zahteva za zabranu abortusa, kao i zahtev za ukidanje Zakona o rodnoj ravnopravnosti. Iako je pravo na abortus ustavno pravo još od pedesetih godina, u maju prošle godine u Beogradu je održana svetska Pro-life konferencija. Ako su susreti svetskih prolajfera osmišljeni tako da javnosti prođu ispod radara, dvomesečna manifestacija „Dani porodice“ održana ove godine u samom centru Beograda svakako nije bila suptilna.
„Agresivni stavovi Srpske pravoslavne crkve i Sinoda, kao i sve češća odgovornost same države kroz postavljanje desničarskih predstavnica na ključne pozicije, kao što je Ministarstvo za brigu o porodici, doprinose promociji nataliteta eksploatacijom ženskih tela. Paralelno, aktivnosti antirodnih pokreta usmerene su protiv seksualnog i reproduktivnog zdravlje žena,“ upozorava Višnjić.
Ne znamo zasigurno gde su sve i u kakvim uslovima rađale žene kroz istoriju, ali znamo da su se naše bake na ulici borile za sva prava i slobode koje imamo danas. U 21. veku, na njivi sme da rađa samo pšenica.
tekst: Dunja Karanović
fotografija: Predrag Trokicić