O novinama i Novinama, ili zašto nikad neće nestati ljudska potreba za kritički obrađenom, pravovremenom i kontekstualizovanom vešću - Liceulice

O novinama i Novinama, ili zašto nikad neće nestati ljudska potreba za kritički obrađenom, pravovremenom i kontekstualizovanom vešću

Malo je koja – ako je ijedna – televijska serija sa ovih prostora u poslednje vreme naišla na tako pozitivan prijem i kod publike i kod kritike kao Novine. Ivica Đikić, scenarista ove serije, utkao je u nju svoje dugogodišnje i novinarsko i književno iskustvo, a mi smo s njim, za ovaj broj našeg magazina, razgovarali o prošlosti i budućnosti medija, ratu koji ne prestaje onda kad prestanu sukobi, i književnosti kao pokušaju da se shvati neshvatljivo.

 

Ivica Đikić je počeo da se bavi novinarstvom još kao maloletan mladić. Po sopstvenim rečima, u više navrata je i falsifikovao vlastite godine da bi mogao da izveštava sa terena, tokom rata u Bosni i Hercegovini. U godinama koje su sledile, bio je dugogodišnji novinar i zamenik urednika u kultnom splitskom Feral tribjunu, a za taj period svoje karijere kaže da su to bile godine u kojima se osećao kao da radi u najboljim novinama na svetu. Kasnije, po gašenju Ferala, radio je kao urednik i novinar i u riječkom Novom listu i tjedniku Novosti. Paralelno s novinarskim radom, Đikić se bavi i književnošću, te objavljuje romane „Beara”, „Sanjao sam slonove”, „Ponavljanje” i „Cirkus Kolumbija”, za koji dobija i nagradu Meša Selimović, a reditelj Danis Tanović po njegovim motivima snima film. Osim romana, objavio je i zbirku pripovedaka „Ništa sljezove boje” i knjigu pesama „Ostatak svijeta”, a autor je ili ko-autor i nekoliko publicističkih knjiga.

Poslednjih godina je veliku pažnju javnosti – i to ne samo regionalne – dobila serija „Novine” reditelja Dalibora Matanića, a za koju je Đikić pisao scenario. Ovog proleća, gledaoci su imali prilike da pogledaju treću (i poslednju) sezonu serije u kojoj se, kroz priču o krahu jednog fiktivog dnevnog lista, daje vrlo precizna i ubojita analiza nimalo fiktivne savremene Hrvatske, ali i svih drugih država nastalih ratno-pljačkaškim ubijanjem Jugoslavije.

 

Kad se zbroje kritike i pohvale, „Novine” su verovatno najvažnija televizijska serija nastala na jugoslovenskom području otkad Jugoslavije više nema. Osim toga, reč je i o jedinoj ovdašnjoj seriji dostupnoj na Netfliksu. Kako se, kao pisac, odnosite spram one široko popularne tvrdnje da su televizijske serije romani 21. veka? Šta pisanje književnog teksta i serije imaju zajedničko, a šta ih bitno razdvaja?

Zajedničko je to što je i jedno i drugo pisanje, što se riječima kreira neki novi svijet, i to je, čini mi se, jedino što je zajedničko. Za razliku od književnog teksta, scenarij serije ili filma tek je jedan od važnih elemenata u stvaranju novog svijeta. Kad pisac objavi roman ili zbirku pjesama, to je dovršeno i zaokruženo djelo, i tu još jedino čitalac može dodavati svoje interpretacije. Kad scenarist, nakon brojnih verzija i izmjena, konačno dovrši scenarij, to je tek početna točka, to je tek gruba konstrukcija koja je sama po sebi više-manje bezvrijedna ako se ne oplemeni kreativnošću i pameću redatelja, čija je uloga najvažnija i najveća, pa glumaca, producenata, direktora fotografije, scenografa, kostimografa… Svatko od njih daje svoj umjetnički doprinos, i tek kad se ti doprinosi sretno spoje stvar dobiva smisao, sami za sebe i pojedinačno ti doprinosi ne znače ništa ili gotovo ništa. Ja nisam profesionalni scenarist, a moja jedina ambicija u pisanju scenarija jest to da moj tekst potakne redatelja, glumce i sve ostale da izvuku iz sebe najviše što mogu u umjetničkom pogledu da bi ta kuća nastala kolektivnim stvaralaštvom bila što autentičnija i što uvjerljivija. Nije mi stalo do svake scene i ne izistiram na svakoj napisanoj riječi: želim, prije svega, probuditi igru u drugima koji sudjeluju.

Godinama gradite dve paralelne karijere, novinarsku i književnu. „Novine” su, opet, fikcija o novinarstvu i mogli bismo reći i da predstavljaju sintezu vašeg dosadašnjeg rada. Koliko vam je novinarsko iskustvo bilo dragoceno u pisanju ovakve serije, a koliko je ponegde možda bilo i teret, jer stvari koje su važne nama, zaposlenima u medijima, ne moraju nužno interesovati ipak širu i šarolikiju televizijsku publiku?

Da nije tog mog novinarskog iskustva, teško da bih pisao scenarij u čijem je središtu novinska redakcija. Pisao bih, u tom slučaju, o nečemu što dubinski poznajem i razumijem, odnosno o nečemu za što vjerujem da mi je dobro poznato, jer nemam što vrijedno kazati o temama i društvenim ambijentima o kojima sam nešto usput načuo u birtiji ili pokupio iz neke knjige, nekog filma. Naravno da to iskustvo može biti i jest opterećenje, ali pisanje je uvijek opterećeno rizikom da ostane začahureno, hermetično, nerazumljivo. Taj rizik je uključen u pisanje, a ima, osim toga, mnogo knjiga, filmova i serija divnih i impresivnih u svojoj hermetičnosti. Važno je vjerovati u ono što pišeš, stajati iza toga na svaki način i to će onda naći put do nekoga. A do kolikog će broja ljudi doći ovisi o mnoštvu faktora koji nemaju puno veze sa samim pisanjem.

Naravno, „Novine” nisu samo serija o novinarstvu, već se kroz nju daje poprilično sveobuhvatna analiza različitih društvenih procesa i aktera, od vladajućih struktura i političkih stranaka preko crkve i biznisa pa do tzv. nezavisnih institucija. Koliko je bilo teško u malom i politički zagušljivom prostoru napraviti televizijsku seriju – a one su znatno „skuplji sport” od novinarstva ili književnosti – koja će isti taj mali i politički zagušljiv prostor secirati bez zadrške, kao što to „Novine” čine?

Imali smo i dosta sreće. S prvom sezonom prošli smo na natječaju Hrvatske radio-televizije neposredno prije nego što su na HRT-u zapuhali desničarski vjetrovi, a nakon što je Netfliks kupio seriju, nisu nam mogli odbiti drugu i treću sezonu, premda je bilo i takvih inicijativa s najviših uredničkih pozicija. Bilo je nekih prigovora na količinu psovki, cigareta i alkohola, ali HRT se generalno nije miješao, pustili su nas da napravimo seriju onako kako mislimo da je treba napraviti, nisu nas tjerali na neke kompromise u pogledu same priče. Mislim da je to jedina formula da se – u našim financijskim okolnostima – napravi serija koja je svjetski relevantna, iako joj se vjerojatno može naći sto mana, i to najviše baš u mom scenarističkom odsječku. Sloboda, autentičnost i takozvana lokalna priča – to su preduvjeti da mi odavde ispričamo nešto univerzalno, nešto što će razumjeti i neki ljudi koji žive daleko od nas. Imitiranje i povlađivanje neće dovesti do napretka.

U novinarstvo ste ušli devedesetih godina, dok je rat još trajao. Kad danas podvučete crtu ispod svih tih godina, koliko mislite da se novinarstvo, kao poziv i kao zanat, supstancijalno promenilo? I ako uzmemo za pretpostavku da mu nekakva glava ipak i dalje stoji na ramenima, mislite li da novinarstvu o njoj više rade gola, politička represija ili ona perfidnija, ekonomska? Ili je o uticaju te dva vrste represije nemoguće razdvojeno govoriti?

Tokom ovih mojih 27–28 godina u novinarstvu, uvelike su se promijenili mediji, naravno na lošije, a novinarstvo se u svojoj centralnoj struji prilagodilo toj promjeni. Kako je došlo do toga da mediji, ponajprije mislim na novine, toliko kvalitativno propadnu u posljednjih, recimo, petnaestak godina? Po mom mišljenju, najodgovorniji su vlasnici medija, koji su u tom poslu odlučili vidjeti samo političko-ekonomsku polugu za ostvarivanje nekih unosnijih aranžmana s vlašću ili onima koji su bliski s vlašću. Slijedi odgovornost glavnih urednika i uredništava: oni su pristali da ih se tretira kao sredstvo u nekakvoj trgovini čiji smisao nema nikakve veze s novinarstvom. A onda dolazi i odgovornost onih novinara u redakcijama, ne svih novinara, koji su se stavili u službu takvog poslovnog modela, jer mediji još uvijek nisu mogući bez aktivnog sudjelovanja novinara. Naravno, nije sve crno i beznadno. I dalje ima dobrih medija i sjajnih novinara i u Hrvatskoj i u Srbiji, i uvijek će ih biti, kao što će uvijek biti i dobrih čitalaca, ali to je margina, nije to glavna struja i zlatni standard.

Poslednja scena u seriji „Novine” svojevrsna je simbolična sahrana novinarstva kakvo smo dosad poznavali. Mislite li da je klasično shvaćenom novinarstvu zaista odzvonilo? Da li bi se, uz drugačiju vrstu zakonske regulative, klasični mediji mogli održati, ili će se ona najvažnija uloga medija, kao glasnogovornika istine i čuvara javnog interesa, naprosto morati obavljati kroz neke druge formate čijem uobličavanju možda tek treba da svedočimo?

Ne mogu ni procijeniti ni pretpostaviti što nam donosi budućnost, jer ne znam kako će se i koliko brzo razvijati tehnologija. To je možda najvažnija nepoznanica te priče. Nekako bih želio vjerovati da nikad neće prestati ljudska potreba za kritički obrađenom, pravovremenom i kontekstualiziranom viješću, jer bi građanima to trebao biti repromaterijal za donošenje odluke na dan izbora, ali i niza drugih važnih odluka u životu. S druge strane, realno je da su takve vijesti potrebne sve manjem broju ljudi, naročito u malim, siromašnim i relativno zapuštenim državama poput naših, što čini neodrživim poslovne modele medija koji žele biti ozbiljni. Zbog toga su vrlo važni javni servisi, koji kod nas samo donekle ispunjavaju svoju funkciju jer su pod utjecajem politike i ličnih interesa, i važno je javno sufinanciranje nezavisnog i neprofitnog medijskog sektora, odnosno poticanje kritičkog, istraživačkog i analitičkog novinarstva.

Rat i ratovi su važna tema u vašem pisanju. U nekim svojim knjigama bavili ste se time kako su jugoslovenski ratovi zauvek izmenili i razorili male gradove, u nekima ste se bavili rekonkstrukcijom ratnih zločina, a u „Novinama” je rat, iako udaljen, konstantno prisutan u pozadini priče. Da budemo malo cinični, ali šta mislite, kako se, više od dvadeset godina po okončanju poslednjeg rata na jugoslovenskom područuju, drže ti naši ratovi? Jesu li i dalje živi i zdravi? Da li ih je i dalje nemoguće preskočiti u analizi bilo kojeg društvenog procesa?

Ovih dana sam dao intervju jednim hrvatskim novinama i na vrlo slično pitanje odgovorio sam otprilike ovako: i u najpovoljnijim društvenim, političkim i ekonomskim okolnostima rat bi trajao još dugo poslije okončanja fizičkog ubijanja i razaranja, a kako neće u uvjetima ekonomske devastiranosti, popriličnog društvenog rastrojstva i političkog nastojanja da se ratom manipulira zarad današnjih uskih interesa. Rat je strašan i razoran društveni potres i potrebno je vrijeme da tlo prestane podrhtavati. Ne mislim da je rješenje u tome da se zavede nekakav politički embargo na teme koje se tiču rata, da se o tome prestane razgovarati, da se zaustave konfronatacije oko nekih pitanja koja se tiču rata. Treba razgovarati, treba istraživati, treba braniti istinu i tražiti pravdu, koliko god to zvučalo patetično ili utopistički. Problem je aktivna zloupotreba rata, odnosno kad se argument rata iskorištava isključivo za to da bi se danas optuživalo i diskvalificiralo, da bi se danas zagorčavao život onima koji su zbog etničke pripadnosti iz rata izišli kao poraženi i onima koji, prema sudu patriotskih sudaca, nisu dali primjeren osobni doprinos pobjedi. Kod nas se događa upravo to.

Na početku jedne vaše knjige, kao moto stoji Saramagova rečenica u kojoj se tvrdi da je „povijest diskriminatorna i da uzima samo ono što društvo smatra povijesnim”, a da „prezire sve ono drugo gde bi se možda moglo naći objašnjenje stvarnosti, te da je, stoga, bolje biti književnik, pripovedač, lažov”. Šta je to važno u našoj stvarnosti o čemu može progovoriti samo književnost, a pred čim su istoriografija, a možda i novinarstvo, ipak poprilično nemi?

Književnost, odnosno umjetnost, jedina raspolaže tom vrstom prividne slobode da svojim sredstvima pokuša razumjeti i ono što se čini neshvatljivim, i ono što doista jest teško razumjeti. Ni historiografiji, ni medicini, ni pravu, niti ijednoj drugoj disciplini nije u fokusu interesa da razumije neku ličnost u njezinoj punini, u sveobuhvatnosti njezinih lica, uloga, motiva, postupaka. Književnosti je, prema mom shvaćanju, upravo to zadatak: da uđe u srce tame, da uđe ondje gdje nitko neće, da preuzme rizik i teret tuđih grijeha, da prepozna svoje zlo u tuđem zlu, i da nam ispriča priču o tome na što višoj estetskoj razini, što autentičnijim jezikom, što inovativnijom kompozicijom.

 

Ekipa televizijske serije “Novine”

intervju – Ivica Đikić, novinar i pisac
razgovor vodio – Bojan Marjanović