Nema nacije, boje kože ili religije, postoji samo šljaker u nevolji - Liceulice

Nema nacije, boje kože ili religije, postoji samo šljaker u nevolji

 

Tomislav Kiš, Novi sindikat

Razgovor vodila: Bojana Tamindžija

„Od prvog dana pa do danas, sindikat vidimo kao dobrovoljnu, demokratsku, solidarnu i borbenu organizaciju radnika“, kaže za naš magazin Tomislav Kiš, glavni tajnik Novog sindikata. Uskoro, u junu ove godine, navršiće se tačno dvadeset godina od tog prvog dana kada je u Hrvatskoj osnovan Novi sindikat, mahom od radnica i radnika nekadašnje mesne industrije Zagrepčanka. Danas je ova radnička organizacija, iako po broju članova relativno mala, prepoznata kao jedna od najborbenijih i najagilnijih na našim prostorima. U intervjuu s Tomislavom Kišom čitajte i o tome na kojim principima temelje svoje delovanje, zašto je važno insistirati na međunarodnoj solidarnosti, te zašto bi nam svima dobro došlo malo sindikalnog bezobrazluka. 

Kako je došlo do osnivanja Novog sindikata, i koji su centralni principi vaše sindikalne borbe?

Preteča Novog sindikata bio je sindikat Zagrepčanka, nastao od radnika mesne industrije Zagrepčanka, koja je završila u stečaju. S razvijanjem sindikata Zagrepčanka počeli su se učlanjivati i zaposlenici drugih tvrtki, koje nisu imale vezu ni doticaj s mesnom industrijom. S rastom brojnosti tog dijela članstva rasla je i druga vrsta potrebe za drugačijim sindikalnim djelovanjem, a bila je i snažno izražena želja članstva i potencijalnog članstva da sindikat ne bude povezan samo s jednom tvrtkom, i to tvrtkom u stečaju. Tako se rodila ideja o osnivanju Novog sindikata. Sindikat je nazvan Novi sindikat jer smo htjeli promovirati drugačiji način sindikalnog djelovanja i razmišljanja, što je na ondašnjoj hrvatskoj sindikalnoj sceni bila novina.

Novina se sastoji u onome što ja volim zvati sindikalnim kopernikanskim obrtom. Sindikati su onda imali, a mnogi i danas imaju, jedno pravilo koje kaže ovako: „Sad si se upisao u naš sindikat, i sad će ti sindikat reći što je dobro za tebe i koje ćeš aktivnosti sindikalno provoditi.“ Mi smo promovirali princip: „Sad si nas odabrao kao svoj sindikat, i sad ćeš nam reći što je dobro za tebe i koje sindikalne aktivnosti da se provode.“ To pravilo poštujemo čak i onda kad se kao vođstvo sindikata ili osobe ne slažemo sa onim što članstvo traži.

Kad negdje razgovaramo s potencijalnim novim članstvom, obećajemo samo tri stvari. Prva je da radimo po volji članstva, druga je da nema izdaje, a treća je, ako članstvo to želi i podržava, ulazimo u firmu i ne bojimo se sindikalne borbe. Takav princip promovirali smo kroz dvadeset godina postojanja, a pogotovo zadnju stavku. Iako ne znam točan broj, jer nismo vodili detaljnu evidenciju, u prosjeku smo svake godine imali jedan do dva štrajka proizašlih iz borbe za sindikalne zahtjeve, u procesu kolektivnog pregovaranja. Taj trend smo održali do danas. Sa oko četiri hiljade članova mi smo jedan posto sindikalne scene u Hrvatskoj, a kad se pogleda nekoliko godina unazad, preko pedeset posto svih sindikalnih borbenih akcija bilo je u našoj organizaciji. Od prvog dana pa do danas sindikat vidimo kao dobrovoljnu, demokratsku, solidarnu i borbenu organizaciju radnika. U našem slučaju naglasak je na riječu „borbenu“, jer se, pogotovo u kolektivnim pregovorima, uvijek postavlja pitanje zašto bi ti netko nešto dao ako ne mora.

Drugo, što je Zakon o radu? Ništa drugo nego dosadna knjižica koja stoji negdje na polici i skuplja prašinu, sve dok ju netko tko zna čitati ne skine s police i ne počne se ponašati onako kako unutra piše. Da sažmemo to u jednoj rečenici, osnovni princip rada Novog sindikata je prema želji članstva voditi borbu utemeljenu na zakonskim principima. 

Širom planete radno zakonodavstvo pravi sve veće ustupke poslodavcima, i čini se da smo u svojevrsnoj trci ka dnu kad govorimo o zaštiti radnih prava. Kako je do toga došlo?

Nažalost, točna je konstatacija da je svijet rada u defanzivi, globalno gledano. Postoji možda samo jedna svjetlija točka, a to su skandinavske zemlje, i kad se napravi analiza vrlo će se lako uočiti osnovni razlozi zašto je to tako. Želim reći da radnička prava i radno zakonodavstvo u pravilu isključivo ovise o onima koji drže poluge vlasti u nekoj zemlji, a naročito one zakonodavne. U starijim demokratskim zemljama kapital je odavno na vlasti, i riješio je svoje zakonodavne probleme. U novonastalim demokracijama, a tu prije svega mislim na zemlje i demokracije nastale propašću socijalističkog bloka, pri izboru vladajućih odlučivali su drugi elementi, a ne elementi rada, radnog zakonodavstva i radničkih prava. Pod drugim elementima, mislim na ostvarenje nacionalnog, a radno-klasno pada na dno, što dovodi do toga da manji broj ljudi kontrolira sredstva rada, odnosno izvore prihoda, i time direktno utječe na osnovnu ljudsku egzistenciju. Upravo u strahu za egzistenciju radništvo sve više savija šiju i popušta pod pritiskom kombinacije politike i kapitala.

Gledajući što se sve dešava i što se dešavalo, čovjek se zapita do koje se mjere može trpiti i do kojeg se kuta kičma može saviti a da ne pukne. Vlastodršci su donijeli zakone koji im omogućavaju takvo ponašanje. Hrvatska je dobar primjer za to. Od dana osnivanja do danas, višekratno je mijenjan Zakon o radu, i svaki put na sve veću štetu radnika. Radništvo se nije znalo, nije moglo i nije htjelo tome na adekvatan način oduprijeti, i to iz više razloga. Prvi, zbog slabe sindikalne organiziranosti, a da ne bi bilo zabune kod ove izjave, moram pojasniti što želim reći. Devedesetih godina je postotak organiziranog radništva bio puno veći nego što je danas, radilo se o devedesetpostotnoj sindikalnoj organiziranosti. No sindikati kao takvi bili su slabi, jer nisu bili borbeno educirani i spremni. Ne zaboravimo, izašli su iz sustava u kojem im borbeno djelovanje nije bilo potrebno, te ga nisu imali gdje ni naučiti. 

Drugo, na početku razvoja kapitalističko-demokratskog društva nametnute su druge političke teme, koje s radom i radništvom nemaju veze, osim što se tvrdilo da je borba za radništvo atavizam, odnosno relikt socijalističke prošlosti, koji treba što prije zaboraviti jer je štetan.

Zašto je svijet rada na globalnom nivou u defanzivi? Ponovit ću staro političko geslo: ljudi su zaboravili da su u demokratskom glasačkom procesu milijuni u novcu snažniji od milijuna u glasovima.

Postoji još jedna stvar – razlika između bogatih i siromašnih. Bogati u pravilu pokušavaju proizvoditi kod siromašnih, što potonji vide kao dar s neba, jer ako dosad nisu imali ništa, sad će imati barem nešto. Rezultat je uvijek takav da iz te priče bogati izađu bogatiji, a siromašni još siromašniji.

Zašto ova trka, iako smo svi deo istog lanca, ne izgleda jednako u bogatim zemljama i u zemljama (polu)periferije kapitalizma?

Razlog za to je jednostavan – gruba je utrka u bogatim zemljama završena prije sto do sto pedeset godina. I nakon brutalnih događaja u toj utrci pobjednici su (kapital i kapitalisti) doživjeli mirnu savjest i počeli popravljati svoj imidž. S druge strane, zemlje periferije kapitalizma – u koju bih ja svrstao i Hrvatsku i ostale zemlje u okruženju, zato što nemaju vlastite ekonomske snage – slabe radno zakonodavstvo u korist stranog kapitala. Takav zakonodavni okvir drži radnice i radnike u egzistencijalnom strahu. Opravdan strah od odmazde otkazom slabi učešće u sindikalnom delovanju, a posljedično i pregovaračku i akcionu moć sindikata, i to u okruženju u kom se sudaraju s protivnikom van državnih granica. 

Kako vi onda vidite ulogu međunarodnih sindikalnih konfederacija u ovom trenutku? Šta bi trebalo raditi da bi se pojačala međunarodna saradnja sindikata te da bi se poboljšao položaj radnica i radnika u zemljama regiona, ili u zemljama Jugoistočne Azije, koje su odavno sinonim za loše radne uslove i hipereksploataciju?

Ulogu međunarodnih sindikalnih konfederacija osobno vidim jednako kao što su ih vidjeli ljudi koji su ih osnivali. Ali trenutnačna situacija je takva da konfederacije u pravilu ne ispunjavaju ono zbog čega su i osnivane. Prije svega, međunarodno sindikalno udruživanje nužno je potrebno, a sindikalni pokret koji je u sukobu sa svijetom kapitala nema ravnopravan odnos – kapital ne poznaje granice. Da bi mu se netko mogao suprotstaviti, ni on ne bi smio poznavati granice. Nažalost, te su granice postavljene vrlo precizno i oštro. Sindikat po pravilu djeluje u granicama vlastite države i po zakonima važećim za taj teritorij. U tom djelovanju pravno i formalno je omeđen državnom granicom. Međunarodna sindikalna udruženja trebala bi služiti za prelazak djelovanja preko te granice. Međutim, i tu su sputani zakonima. Na primjer, svijet poznaje velike multinacionalne kompanije za koje nije problem osnovati vlastitu filijalu bilo gdje na svijetu, kao Mekdonalds. Istina je da i Mekdonalds poštuje lokalne zakone, ali vodi samo jednu globalnu poslovnu politiku. Sindikatima takav način rada zakonski nije omogućen.

Dosad izgrađene i organizirane međunarodne sindikalne konfederacije su u borbenoj defanzivi uglavnom upravo zbog nacionalnih sindikata, koji su opet u borbenoj defanzivi zbog članstva, koje je u borbenoj defanzivi zbog straha za vlastitu egzistenciju. Što bi trebalo napraviti da se to promijeni? Radništvu treba biti još gore nego sad, jer povijesno iskustvo govori da su ljudi spremni za organiziranje i borbu onda kad više ne mogu izdržati.

Ako pogledamo u povijest sindikalnog organiziranja, pogotovo kraj 19. stoljeća, uočit ćemo velike i krvave bitke s ljudskim žrtvama. Ne treba ići dalje od sjećanja na Čikago i Prvi maj. Bojim se da bi se ta povijest mogla početi i ponavljati, samo ne znam želim li to. Nažalost, i protivnik je svjestan toga, pa onda obično kad dođemo do praga te situacije malo popusti i vrati borbeni kotač malo unatrag. 

Inače, deklarativno gledano, naravno da u međunarodnoj sindikalnoj suradnji, prije svega u razmjeni informacija, znanja i prenošenju iskustva, i prakticirajući međunarodnu solidarnost, vidim mogućnost poboljšavanja situacije radništva svuda na svijetu, pa i u zemljama Jugoistočne Azije.

Kako u praksi može izgledati međunarodna saradnja i solidarnost u svetu rada?

Suradnja, kao što već napomenuh, prije svega mora biti u razmjeni informacija, znanja i prenošenju borbenih iskustava, a solidarnost treba bazirati na osnovnim principima. Prije svega, treba prihvatiti osnovne sindikalne postavke – da nikad ne bi trebalo prepoznavati naciju, boju kože, religiju, nego samo šljakera u nevolji. Prema tome, treba se tako i postaviti, što u prijevodu znači – kad je u Jugoistočnoj Aziji neki problem, ne zanima me u kojoj se to državi dešava, ne zanima me koja je to industrijska grana, ne zanima me koje boje kože su ti radnici, nego da li ih tuku ili ne tuku. I naravno, ako ih tuku, a tuku ih, treba ih braniti na onaj način na koji možeš. Ti načini su šaroliki, a kreću se od dizanja bjelosvjetske galame pa do, ako to ima smisla i ako se može, i zajedničke akcije. Bilo bi idealno reći – ako jednoj curici koja radi u Mekdonaldsu negdje u Jugoistočnoj Aziji padne dlaka s glave, stat će svi Mekdonaldsi u Americi i u svijetu. Osim reći, bilo bi još ljepše to moći i ostvariti, međutim svjestan sam da je iz današnje perspektive to daleka utopija, ali može biti proklamirani cilj prema kojem bismo krenuli.

Za kraj, u Hrvatskoj je osnovana nacionalna koalicija za dostojanstvenu platu? Koje su vaše zajedničke aktivnosti i zašto je zalaganje za dostojanstvenu platu važno u sindikalnoj borbi, imajući u vidu da je u regionu, prema proračunu mreže Clean Clothes Campaign, minimalna zarada u proseku četiri puta niža od dostojanstvene plate?

Dostojanstvena plaća i koalicija koja je osnovana u Hrvatskoj budući su predmet, po meni, ne samo sindikalne borbe nego borbe društva kao cjeline za ostvarenje dostojanstvenog života svakog pojedinca. Za dostojanstven život društva nisu zainteresirani samo sindikati, već i organizacije civilnog društva, pa naravno i političke stranke.

Po našim izračunima, iznos dostojanstvene plaće, kako ju mi vidimo, uistinu je četiri puta veći od minimalne plaće. Da tu pokušam pojasniti još jednu terminološku razliku. Sve naše zemlje imaju tzv. minimalnu plaću, koja se, barem u Hrvatskoj, donosi političkom voljom i političkom odlukom, a temeljem nekih statističkih podataka. Takav način je manjkav jer, prvo, svi znamo jednu šaljivu, ali istinitu definiciju statistike: da je to šarena laža bazirana na istinitim brojkama. Drugo, ne postoji službena definicija što je minimalna plaća. Minimum za što? Mi u Hrvatskoj imamo jednu pošalicu pa kažemo da ti ona onemogućava da umreš od gladi, ali ti ne omogućava da se najedeš.

Clean Clothes kampanja ima precizne odgovore što je dostojanstvena plaća i dostojanstven život – imati dovoljno novca da prehraniš sebe i familiju, da platiš režije, da imaš pristup zdravstvu, prometu, kulturi, školovanju, da se pristojno obučeš itd. Ono što je u Hrvatskoj olakotno – mi pojam dostojanstvene plaće imamo ugrađen u Ustav, u čl. 56, što nam olakšava preskakanje početnih barijera. Kad javno kažemo kolika bi dostojanstvena plaća po našim izračunima trebala biti, obično nas s druge strane dočekaju odgovori da smo nerealni i ludi. No kad kažemo što piše u Ustavu i da je Ustav realan, a teško ga je zvati ludim, počinje i malo konstruktivniji razgovor na tu temu. Iznos dostojanstvene plaće za Hrvatsku bio je 1334 eura za 2018, i to tražimo kao minimum. Svjesni smo da do toga ne možemo doći sutra, ali želimo da si društvo kao cjelina to postavi kao cilj kojemu treba težiti, pa koliko traje – traje. Kad razgovaramo o dostojanstvenoj plaći, u pravilu kažemo da je naš zahtjev vrlo jednostavan – a on je poštivanje Ustavnih odredbi od svih društvenih faktora. Ništa više, ništa manje.

Koalicija je do sada odradila prvi i uvodni posao, a to je promoviranje ideje i pojma dostojanstvene plaće kroz niz tiskovnih konferencija i okruglih stolova u hrvatski politički rječnik. Na sve više relevantnih mjesta, kad se razgovara na bilo koju temu ekonomije i radništva, sve češće se u javnosti čuju izrazu i pojmovi „dostojanstven život“ i „dostojanstvena plaća“, tako da se može reći da je taj početni korak uspješno obavljen.

I borbeni poklič za kraj – sindikalno pregovaranje i razgovaranje su nužni, ali nedostatni bez podrške koju možeš ostvariti negdje na trgu ili na ulici. Od sindikalne borbe ne treba bježati – kad nam netko kaže da socijalni dijalog nema alternativu, ja kažem da laže. Naravno da ima, to su socijalni nemiri. Istine radi, reći ću da su socijalni nemiri oblik socijalnog dijaloga, ali poslije njih u pravilu i bude nekakav pozitivan radnički rezultat. Malo umjerenog sindikalnog bezobrazluka svima nam, nažalost, nedostaje.