Priča o potencijalnoj eksploataciji litijuma u Zapadnoj Srbiji (ali i o organizovanom građanskom otporu koji je usledio) jedna je od ključnih priča koje je potrebno razumeti da bismo razumeli društvo u kojem živimo i kompleksnost problema s kojima se suočavamo. Baš zato mislimo da je važno da još jednom prođemo kroz činjeničnu analizu ove priče i da uvek imamo na umu da u ovoj borbi na strani pobunjenih građana stoje jasni i nedvosmisleni naučni argumenti.
Kako početi tekst o problemu potencijalne eksploatacije litijuma u Srbiji, kada danas svi znaju gotovo sve o ovoj temi? Možda tvrdnjom da je litijum najlakši metal ili frazom da je litijum nova nafta dvadeset prvog veka ili time da je litijum prokletstvo (polu)perifernih država poput Srbije. Ipak, možda je bolje da krenemo od socioloških studija koje pokazuju da je Srbija jedna od zemalja takozvanih lidera po stepenu nepoverenja. Većina građana nema poverenja u vladu, vladine i nevladine organizacije, političke partije, medije, škole, policiju, a u porastu je i međusobno nepoverenje.
Kada nemamo poverenje u naučni metod i obrazovanje, teoretičar zavere i akademik deluju isto. Nedostatak poverenja dovodi do toga da multinacionalna kompanija, lokalni aktivista i poljoprivrednik zvuče slično. Nepoverenje dobro služi da se utiša svaki otpor, jer onaj ko se buni sigurno to radi iz uskogrudih privatnih interesa. Kada gradite društvo bazirano na nepoverenju, lako može doći i do kontraefekta, pa da se planirane „velike investicije“, poput eksploatacije litijuma, odjednom okrenu protiv vas u vidu masovnih protesta i otpora javnosti.
Jadarit ili kriptonit
Ali vratimo se na početak dvadeset prvog veka i otkrivanja litijuma u dolini Jadra u Zapadnoj Srbiji. U to vreme se više pričalo o sličnosti novootkrivenog minerala jadarita s kriptonitom, koji čini da Supermen izgubi svoje moći, nego o potencijalnoj upotrebi litijuma. Ovaj mineral je u početku istraživačkim kompanijama bio interesantniji zbog znatnog sadržaja bora, koji se koristi u različite svrhe (od medicine do poljoprivrede), dok je litijum tu bio sekundaran. Tek s rastom potražnje za mineralima potrebnim za „zelenu“ tranziciju poraslo je interesovanje za jadarit. A globalno gledano, 87 % litijuma koristi se za izradu baterija koje sa elektrifikacijom privrede postaju sve potrebnije.
Znali su lokalni aktivisti da velika multinacionalna rudarska kompanija istražuje rezerve litijuma u okolini Loznice, ali ni o kompaniji ni o tehnologiji vađenja litijuma nisu znali previše. A onda su, prema priči, neki lokalni aktivisti otišli u posetu ekološkim organizacijama koje su obećale da će se preko svojih mreža raspitati o toj kompaniji. Ubrzo su na imejl počele da pristižu informacije o radu te iste kompanije, a svaka vest je bila crnja i lošija od prethodne. Rudarske radnje kompanije Rio Tinto izazvale su ekološku i društvenu katastrofu na različitim mestima od Indonezije, Papue Nove Gvineje, Madagaskara, Australije, Mongolije sve do Sjedinjenih Američkih Država.
Otkup zemljišta i izmena prostornih planova
Da je vrag odneo šalu i da uskoro može da krene eksploatacija litijuma postalo je jasno lokalnim aktivistima, ali i meštanima 2020. godine, kada je kompanija počela da otkupljuje zemljište, da se zarad rudnika litijuma i bora planira izmena prostornih planova, a da se postojeća i novoplanirana infrastruktura već prilagođava planiranom rudniku. Istovremeno se širila i lažna vest kako Srbija ima 10 odsto svetskih rezervi litijuma, kako će u budućnosti biti kao Ujedinjeni Arapski Emirati ili Katar, a da će Loznica biti novi Dubai. A zapravo, prema različitim geološkim istraživanjima, na teritoriji Srbije se nalazi tek nešto više od 1 odsto istraženih svetskih rezervi litijuma. Čak i u samoj Evropi, neke države poput Češke ili Nemačke imaju veće rezerve.

Pitanje litijuma nije samo pitanje rezervi, već i forme u kojoj se nalazi. Potpuno drugačija tehnologija potrebna je da bi se eksploatisao litijum iz vode u Nemačkoj, iz soli u Boliviji ili Čileu, ili iz čvrstog minerala u Srbiji. Inače, ovo je dobro mesto za jedan mali podsetnik iz hemije – jadarit iz Zapadne Srbije po sastavu je natrijum-litijum bor silikat-hidroksid. Komplikovani naziv koji nam kazuje da ovakav mineral ima više sastojaka, i da bi se dobili pojedinačni morate koristiti neko sredstvo za razgradnju, a u slučaju Srbije planirano je da se koristi sumporna kiselina.
Bojazan građana za zdravlje i životnu sredinu
S prvim najavama moguće eksploatacije litijuma došla je i bojazan građana, pre svega za zdravlje i čistu životnu sredinu. A u tom je trenutku malo detalja bilo poznato i oko potencijalne tehnologije eksploatacije i oko uticaja na životnu sredinu. Tek s ponovnom reaktivacijom ovog projekta dobili smo više informacija kojima kompanija želi da nas uveri da nema prostora za strah i nepoverenje.
Ipak, građani, aktivisti, ali i veći deo stručne javnosti puni su nepoverenja. Nepoverenja koje dolazi od toga da bi za eksploataciju litijuma u dolini Jadra trebalo da se koristi potpuno nova tehnologija koja dosad nije komercijalno testirana. Što znači da bi se nakon laboratorije ova tehnologija zapravo prvi put masovno koristila u dolini Jadra, a pri tome ni sama kompanija nema previše iskustva u eksploataciji litijuma. Nepoverenje dolazi iz toga i što Srbija ima samo tri rudarska inspektora, koji ne stižu da pregledaju ni istražne bušotine koje su kontaminirale obližnje zemljište, a kako bi se tek snašli u kontroli jedne velike kompanije. Nepoverenje dolazi i odatle što je svima poznato u kakvom je stanju železnica i da svako malo iskliznu neki vagoni – kao što je bio slučaj u okolini Šapca u avgustu – a istim tim prugama trebalo bi da prolaze cisterne sa sumpornom kiselinom.
Naučni rad objavljen u časopisu Scientific Report naglašava da je u dolini Jadra planiran rudnik u blizini naseljenih mesta. Otvaranje rudnika dovelo bi do uništavanja i prenamene obradivog i šumskog zemljišta, za početak, na površini od 533 ha, što je površina oko 700 fudbalskih igrališta, s potencijalom daljeg širenja. Ovo predstavlja izuzetak jer se litijum obično vadi na mestima gde je naseljenost jako niska, pa se čak i u tim oblastima javlja otpor stanovništva koje ostaje bez vode usled povećanja njene potrošnje zarad dobijanja litijuma. A druga stvar koju ovaj naučni rad obrađuje jeste i mogućnost zagađenja vode, jer su već istražne radnje doprinele pogoršavanju kvaliteta, a u slučaju otvaranja rudnika došlo bi do još većeg pogoršanja kvaliteta vode od koje zavisi veliki broj ljudi.
Svako rudarenje ostavlja ekološke i socijalne posledice
Iako je planirano da to bude podzemni rudnik litijuma i da delovi procesa budu zatvoreni kako bi se smanjio uticaj na životnu sredinu, treba imati u vidu da svako rudarenje ostavlja neke ekološke i socijalne posledice. Možda sâm rudnik bude pod zemljom, ali jalovište će biti nad zemljom, a kada jednom napravite jalovište sa opasnim materijama o njemu se morate brinuti mnogo duže nego što je operativni vek jedne rudarske kompanije. A podsetimo, ova kompanija ima istoriju nesaniranja štete. Primer za to je Bugenvilu, gde je kompanija rudarskim aktivnostima kontaminirala zemljište i vodu i ostavila za sobom toksično nasleđe lokalnom stanovništvu više od trideset godina otkako je rudarenje prestalo, bez obaveze da ublaži štetu.
Sve ove stvari čine da građani širom Srbije osećaju samo još dublje nepoverenje da jedan ovakav projekat može biti urađen po socijalnim i ekološkim standardima. Kada nekome ne verujete, jako je teško ući u bilo kakavu debatu ili institucionalni proces. Zato se nepoverenje izlilo na ulice, gde su građani na masovnim lokalnim protestima od Loznice, Šapca i Valjeva sve do Negotina, Vranja, Subotice i Beograda pokazali da ne žele ovakav projekat.
Predrag Momčilović
Foto: REUTERS/Zorana Jevtić