Isti komad kravlje balege slučajno prerezan na pola - Liceulice

Isti komad kravlje balege slučajno prerezan na pola

Srpsko-hrvatski odnosi su, moglo bi se pomalo pojednostavljeno reći, bili osovina na kojoj su se jugoslovenske države i gradile i raspadale. Takođe, cinici bi mogli primetiti, da su ostali narodi i narodnosti u tim državima ponekad izvlačili deblji kraj i usled dobrih, a kamoli usled loših odnosa ova dva naroda. O istorijskoj, političkoj, mitološkoj, pa i poslovičnoj tenziji između Srba i Hrvata, i o tome kako je ona uticala i na njih i na druge, čitajte u tekstu Stefana Slavkovića. 

Malo pre no što su počeli ratni sukobi u Hrvatskoj, u martu 1991. godine u Karađorđevu su se sastali predsednici i dalje jugoslovenskih republika Srbije i Hrvatske, Slobodan Milošević i Franjo Tuđman. Ni danas, trideset godina kasnije, ne postoji jasna saglasnost potkrepljena činjenicama šta je sve bilo predmet njihovih razgovora, ali se iz magluštine političke mitologije izmigoljila ona čuvena epizoda o dogovorenoj podeli Bosne i Hercegovine skiciranoj na kafanskoj salveti. Dogodilo se to ili ne, zanemarimo li i da je rat naredne četiri godine poprimao različite tokove koji mogu i da potkrepe i da ospore verodostojnost te anegdote, slika je paradigmatična, jer prikazuje širu, ako već ne i višu istinu – u srži krvavog razglobljenja Jugoslavije našla su se dva nedovršena državotvorna projekta, snovi o Velikoj Srbiji, odnosno o autonomnoj, etnički homogenoj Hrvatskoj. Razgovor o sudbini druge zajedničke države otuda se mora voditi i niz liniju argumentacije koja ispituje uzroke i genezu tih projekata, te kako su oni iz 19. veka, uprkos decenijama suživota naroda, preživeli do takoreći praga 21. veka, usput niz Savu, Drinu i njihove pritoke odnevši oko 100.000 života.

Pa da li je Jugoslavija bila svojevrstan talac srpsko-hrvatskih odnosa, od svog nastanka do rastanka? Prema hrvatskom istoričaru Hrvoju Klasiću, koliko god ta procena bila tačna, ona je ujedno i nepotpuna, jer zajednica naroda ne bi ni nastala da nije bilo njihove saradnje.

„Najpreciznije bi bilo reći da je bila talac neriješenih aspekata hrvatsko-srpskih odnosa, kao i izigranog povjerenja koje je postojalo do 1. decembra 1918. godine, to jest proklamovanja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Različito viđenje perioda kraljevine od hrvatskih i srpskih elita dovela su do tenzije koja se kretala od nesporazuma do većih rasplamsavanja, kakvo je recimo bilo ubojstvo trojice zastupnika Hrvatske seljačke stranke u Narodnoj skupštini 1928. godine, ili ubojstvo kralja Aleksandra u Marseju 1934. godine. To se potom nastavilo 1941, pa 1991. godine. Tome možemo suprotstaviti intenzivnu saradnju dva naroda koja je tekla paralelno, i dobićemo cjelovitiju sliku“, objašnjava Klasić.

Istovremeno, osnovano je postaviti pitanje i zašto su problematične državotvorne tendencije Hrvatske i Srbije, nastale pre i za vreme prve Jugoslavije, dobrano nadživele i drugu Jugoslaviju.

„Nacionalizmi na Balkanu su uopće snažni jer balkanske nacije dugo kroz prošlost nisu imale nacionalne države. Hrvati su stoljećima bili pod Venecijom, Italijom i Austrougarskom. S druge strane, Srbi su bili pod Turskom i Austrougarskom, a hrvatske elite su srpskim elitama, na čelu s Nikolom Pašićem, zamjerale da su zajedničku kraljevinu zagovarale kao ostvarenje sna o Velikoj Srbiji. Hrvati su isto tako željeli svoju državu, a na svoju sramotu i štetu i svih koji su u njoj živjeli dobili su je na poklon od Adolfa Hitlera i Benita Musolinija 1941. godine. Isto se odnosi na makedonski, crnogorski, bošnjački i slovenski nacionalizam – u srži svakoga od njih je koncept nacionalne države“, kaže Klasić.

Ispratimo li ideološko-narativni tok koji počinje s Krležom – prema kojem su „Hrvati i Srbi isti komad kravlje balege koje je kotač povijesti slučajno prerezao napola“ – a nastavlja se sa idejom „troplemenog naroda“ koju je uveo kralj Aleksandar, da bi se završio jugosocijalističkim „bratstvom i jedinstvom“ različitih naroda i narodnosti, ostaje opor ukus u ustima kad vidimo šta su sve devedesete donele. Ukus balege, bezmalo.

„Iako sam bio u ratu 1991. godine, apsolutni sam protivnik nacionalizma i zagovornik sam bratstva i jedinstva, kao i mnogi moji prijatelji u državama nastalim raspadom SFRJ. Ne vidim zašto bih morao imati više zajedničkog s nekakvim Tompsonom nego s Bajagom, recimo. Ne treba generalizirati. Vjerujem da na svijetu nema dva različita naroda koji su slični koliko Hrvati i Srbi. Stoljećima nas je ujedinjavao isti prostor i takoreći isti jezik. Radili smo i živjeli zajedno, ženili se i udavali, pa koliko god nominalno bili ravnopravni s Dancima, ni u Srbiji ni u Hrvatskoj nema mnogo porodičnih veza sa skandinavskim narodima. Istovremeno, gotovo svima u Hrvatskoj i naročito u BiH je u nekom koljenu rođak neko od susjednih naroda. I naročito mi u oči upada da razlike potenciraju hrišćani, ili kršćani, kako kome odgovara. Iako nisam vjernik, dosta se bavim Svetim pismom, i tamo se ne pominju ni Srbi ni Hrvati“, zaključuje naš sagovornik.

Sociolog i profesor na Filozofskom fakultetu u Beogradu Todor Kuljić je svojevremeno pokušao da ustanovi tipologiju politički najpotentnijih nacionalizama tokom ratova. Prema njemu, srpski nacionalizam je, s obzirom na politiku demografske kolonizacije i teritorijalne i političke pretenzije na okolne republike, bio imperijalistički; Beograd se, drugim rečima, prema okolini odnosio kao centar od kojeg sve zavisi. Hrvatski nacionalizam je, s obzirom na zanovljene ideje ustaštva i uvođenja korporativne ekonomije – prepričava se Tuđmanov san o „tri odsto manjina i dvadeset bogatih porodica“ – bio separatistički i društveno-ekonomski isključiv. Bošnjački je kao specifičnu razliku imao crtu verskog fundamentalizma. Nasuprot njima, smatra sociolog iz Beograda Dario Hajrić, stoji jugoslovenski nacionalizam, u čijoj je biti antiimperijalizam čija je početna funkcija bila antikolonijalna, oslobodilačka ideologija nalik onim od Afrike i Azije do Kariba. Istovremeno, bio je integrativnog karaktera, kao što su pre njega bili nacionalistički pokreti koji su stvorili Francusku, Nemačku, Italiju…

„Kao takav, jugoslovenski nacionalizam je nekompatibilan s etnonacionalizmima koji su svoje identitete gradili na isključivostima – nisi ’naš’ ako ne pripadaš određenoj religiji, ne pišeš određenim pismom, nemaš ’čisto’ poreklo ili ti ime ne zvuči dovoljno autohtono. Dok je jugoslovenski nacionalizam tražio najmanji zajednički sadržalac u antifašizmu, državnosti i radničkoj klasi, čak i za one koji nisu bili Južni Sloveni, njegovi maligni naslednici formirali su i stalno proširuju spisak obavezujućih karakteristika bez kojih će vas odbaciti kao strano telo. Dok je jugoslovenski nacionalizam svog neprijatelja video u fašizmu, bilo da on dolazi na stranim tenkovima ili se gnoji na našem tlu, srpski i hrvatski su ga nalazili u porodicama Zec i Barbalić“, predočava Hajrić.

Komentarišući Krležinu opasku, Hajrić izražava saglasnost da neke spojnice opstaju do danas – policentrični jezik, kultura, zajednička istorija – ali dodaje i da je nezanemarljivo, ako ne i ključno, klasno pitanje.

„Prosečan građanin Srbije ima više zajedničkog s prosečnim građaninom Hrvatske nego što ima s pripadnicima političkih klasa svojih država. Radimo slične prekarne poslove, imamo iste egzistencijalne strahove, deca nam idu u slične škole i političke klase nas jednako eksploatišu. Problem je u tome što i jedni i drugi umišljamo da aktuelne etnonacionalističke ideologije mogu da rade u našu korist ako bi se samo ’pravilnije sprovele’, ako bismo samo našli bolje vođe ili dramatičnije opisali zašto nam komšiluk radi o glavi. Najveća ironija naravno leži u tome što te tobože međusobno suprotstavljene ideologije zapravo egzistiraju u savršenoj simbiozi, dajući jedna drugoj razlog za opstajanje“, zaključuje Hajrić.

U unakrsnoj vatri, doslovnoj i figurativnoj, na prostoru Jugoslavije se za četiri godine ratovanja našlo oko milion izbeglica – ili, zvanično, „prisilno raseljenih lica“, valjda lepše zvuči. Jedna od njih bila je spisateljica iz Sarajeva Lejla Kalamujić, čiji umetnički i aktivistički rad između ostalog do danas ispituje različita ispoljavanja nacionalizma.

„Nažalost, danas te nacionalizme čak i jasnije vidim. U ratu sam ipak bila dijete, a netom poslije poprilično zbunjena onim što se desilo. Mislim da bi nekom ko ne živi gde i mi bilo teško shvatiti da sam ja kao izbjeglica bila u Šidu pune dvije godine, a da je to isto mjesto u vrijeme SFRJ bila moja druga kuća“, kaže Kalamujić.

Ujedno potvrđuje utisak da se države nastale devedesetih i dalje kreću u vrzinom kolu etno-konflikta. Na pitanje zašto, ona odgovara: „Naprosto jer nemaju ponuditi ništa bolje. Prošlost nam i dalje serviraju kao sadašnjost, prije svega jer nas vladajuće politike na cijelom prostoru bivše SFRJ sigurno ne vode u svijetlu budućnost. Ali ipak se ne vrtimo svi u tom kolu. Možda smo trenutno u manjini, ali nas ima.“

Beskrajno važno polje u pružanju otpora isključivim ideologijama u našem, lokalnom kontekstu predstavlja južnoslovenski kulturni prostor, a njega ne bi bilo u postojećem obliku da nije bilo i zajedničke države. Zahvaljujući tome je bilo gde „od Vardara do Triglava“ moguće čitati Anicu Savić Rebac ili Dubravku Ugrešić, gledati Lordana Zafranovića ili Veljka Bulajića, slušati Lajbah, Zabranjeno pušenje ili Leb i sol. Još važnije, taj prostor omogućuje uvid u zajedničku, a daleku, predjugoslovensku stvarnost, a otključava vrata bogatom sporazumevanju i u budućnosti. Naprosto, niko iole pri zdravoj pameti ne može da ospori da se južnoslovenski narodi međusobno razumeju; kako se razumeju, drugo je pitanje.

Naša sagovornica podseća na intervju francuskog filozofa Alena Badjua, u kojem on kaže da će „istorijski proces dovesti do reunifikacije Jugoslavije“. Pojedinicma se, dakle, čini da će istorijsko zbivanje, ako dovoljno dugo potraje, neminovno dovesti do nove političke zajednice.

„Da li je i kakva politička Jugoslavija opet moguća, ja nisam najpozvanija da govorim. S druge strane, posve vjerujem u južnoslavenski kulturni prostor i njegove tekovine. Opet, politički i kulturni prostor se prožimaju i nije ih moguće odvojeno posmatrati. Jer, otkud i tolika želja vladajućih da po svaku cijenu nacionalizme i revizionizme upišu u kulturu? Ali otpor postoji! U tom smislu kultura jeste i instrument borbe protiv laži koje nam se uporno serviraju. Ona jeste i mjesto nade da je drugačija, bolja, stvarno moguća“, zaključuje Kalamujić.

Autor: Stefan Slavković

Ilustracija: Ksenija Pantelić