Marko Pogačar je na postjugoslovenskom književnom prostoru prepoznat pre svega kao jedan od ključnih pesnika svoje generacije. Međutim, kako je reč o svojevrsnom književnom nomadu, autoru koji mnogo putuje i često menja adrese, u njegovom opusu sve značajnije mesto zauzimaju knjige vrlo osobenih putopisa, kao što su Slijepa karta (Kontrast, 2016), Latinoamericana (KCNS, 2021), Korov, ili protiv književnosti (Kontrast, 2021) i Adolfove uši (Kontrast, 2023). U svetu koji se batrga uhvaćen u globalnu mrežu informacija koje se razmenjuju neprestano i na sve moguće načine, šta znači baviti se pisanjem putopisa? Šta je to što nam o tom i takvom svetu baš književnost novo može reći?
- U doba kada je svaki kutak planete moguće osmotriti u dva klika, i usput proveriti koliko u kojoj prodavnici koštaju farmerke, viršle ili već nešto treće, čemu služi književna forma putopisa?
Jedna od glavnih funkcija književnog teksta za mene je upravo to da nam svaki put, o svemu, kaže nešto potpuno novo. Pa i kada je riječ o ponovljenim čitanjima jednog te istog teksta. Nisu, jasno, u pitanju podaci, informacije, razotkrivanje faktografije svijeta. Tekst samom svojom fakturom, onim što ga čini književnim, treba da baca novo svjetlo na stvari, na nas, na sve. Misterij literature je u tome da i ulicu kojom svakodnevno pet puta prolazimo barem načas učini prvi put viđenom. A putopisi koji mene zanimaju, oni koji spadaju domenu književnosti, moraju da odgovore na isti zahtjev. Zadnji tekstovi tog tipa u kojima sam se zadovoljavao egzotikom i informacijama bili su oni koje sam čitao veoma rano, uglavnom u biblioteci „Vjeverica“. Na primjer Otključani globus Pere Zlatara. To je bilo početkom jugoslavenskih ratova. U međuvremenu se i svijet temeljito izmijenio – vijesti su instantne, fakti stanuju drugdje. Upravo je ovaj umreženi svijet slike i dostupnosti putopis vratio literaturi. Putopis je sad u mogućnosti da iznova stvara svjetove, umjesto da ih opisuje.
- Zanimljivo je što u nekim tekstovima – recimo onom o železničkom putovanju kroz Rusiju, koje je natopljeno sivilom, votkom i referencama na Jerofejeva ili u mozaičkom tekstu o Havani, gde jedan fragment pišete iz Hemingvejeve perspektive – svesno i podražavate i ironizujete uvrežene književne stereotipe o nekim podnebljima. Koliko je ono što znamo i što uopšte možemo znati o nama stranim gradovima i zemljama na kraju ono što su pisci iz tih gradova i zemalja napisali o njima?
Svi smo mi velikim dijelom sastavljeni od svojih predrasuda. Mnogo toga, zapravo, ovisi o tome jesmo li i koliko spremni uhvatiti se s njima ukoštac. Iako sam završio studije povijesti, moji su se vlastiti stereotipi o nekim zemljama i podnebljima oblikovali prvenstveno preko beletristike. Ali bio sam toga svjestan, te impresije nisam htio da razbijam. One putem stradale više su kolateralne žrtve. Dapače, književnost, pjesme, romani su me za ruke i za noge vukli u neke krajeve. Šta je, recimo, Meksiko bez Rulfa, Fuentesa, bez onog ludog Bolanja? Na put uvijek krećemo praćeni svojim utvarama. Nečije su lične, nečije političke, nečije književne. Naravno, u pitanju je kombinacija, s beskonačnim i varijabilnim elementima. Ali u srži svega, čini mi se, stoji znatiželja; bez toga ničeg nema. Čitajući o mjestima stvaramo o njima slike, a bivajući ondje ispisujemo svoj vlastiti tekst, bez obzira pišemo li ga zaista, pojavljuju li se pred nama nekakva tamna slova.
- Vaša putopisna proza je duboko lično intonirana, i mada se pripovedački glas razlikuje od teksta do teksta, stiče se utisak kao da je „stranost“ tog glasa pomalo stvar izbora i pogleda na svet, a ne puke činjenice da se pripovedač nalazi u novoj sredini. U kontekstu svih putovanja na koja idete i o kojima pišete, šta za vas znači to specifično stanje „bezdomnosti“ koje stalno menjanje adresa nosi sa sobom?
Pogled na svijet i na tekst; ovo potonje nije tu ništa manje važno, štoviše. Ali u ovom slučaju ta dva pogleda u dobroj mjeri koincidiraju. To odricanje od mjesta, pokušaj da se manje pripada, odnosno da se pripada ondje i kada to svojom voljom i iz vlastitih razloga odlučiš, a ne po nekoj „urođenoj“, refleksnoj osnovi, kakve se na kraju na ovaj ili na onaj način svedu na Blut und Boden, i nije toliko vezano za stalnu promjenu mjesta boravka. Ono svakako pomaže, pogotovo u početku, dok se neke stvari ne osvijeste, dok se o njima ne počne intenzivno razmišljati. Jednom kad takvo propitivanje temelja započne, ono može da se odvija jednako u avionu i u zapečaćenoj sobi. Granica je, općenito, jedan od najprljavijih koncepata koje je čovječanstvo uspjelo smisliti, jednako ona temeljena na privatnom vlasništvu, ognju i maču, ili danas navodno presudnom nacionalnom ključu. Malo šta nas je kao vrstu toliko unazadilo. Nacionalna država tek je jedan od, relativno mladih i nipošto konačnih, oblika iste perverzije.
- Kad smo kod bezdomnosti, postoji jedan zanimljiv detalj u tekstu u kome pišete o putovanjima kavkaskim krugom. Pripovedač se vozi autobusom koji ide iz Jermenije u Gruziju, i na poziv starice s kojom se vozi, zapeva neku pesmu „iz svog kraja“. Zapeva pesmu Miše Kovača i pred očima mu se, iako je daleko od njega, u tom postsovjetskom pejzažu ukazuje Split. Šta za vas znači grad u kome ste rođeni i odrasli?
Fizički, Split može da bude paradigma grada, grad u orahovoj ljusci. Na istom mjestu naseljen stoji skoro dvije tisuće godina, toliko je različitih modela organizacije grada i stanovanja prešlo preko njegovih pločnika, i u nekoj mjeri se ondje i dan-danas zadržalo – od kombinacije palače i castruma po zlatnom rezu visoke antike, preko srednjovjekovnih osinjaka, napoleonsko-talijansko-habsburških racionalizacija i arhitektonsko-urbanistički briljantnog socijalističkog modernizma, do tranzicijske mahale i hiperturistificiranog diznilenda. Odrastao sam pijući pivo na iz Egipta popljačkanim sfingama, i poslije povraćajući jednako na Jupiterov hram i starokršćanske bazilike. Međutim, kao zajednica njegovih stanovnika, ono što grad čini gradom, funkcionalno mjesto za ugodan život ljudi koji taj prostor dijele i skup praksi koje taj život organiziraju, Split je odavno temeljito propao. Taj grad je neusporediv s gradom u kojem sam rođen i odrastao, ako se više uopće može i treba gradom nazivati. Nažalost, u tome uopće nije usamljen.
- U tekstu koji se bavi putovanjem Kubom srećemo Kikea, političkog aktivistu i anarhistu, za koga pišete da o „NOB-u i jugoslovenskim ratovima zna više nego prosečni zagrebački student“, ali i nekadašnjeg beogradskog studenta iz doba Nesvrstanih, koji je, po svojoj priči, zet Bate Živojinovića. Šta za vas znači ta nepostojeća zemlja Jugoslavija kada boravite ovde, na njenim krhotinama, a šta kada putujete u daleke zemlje gde je ona i dalje katalizator u komunikaciji s nepoznatim ljudima?
Pa, ja dolazim iz Jugoslavije, tamo sam rođen, ne znam odakle bi drugo trebao stizati, ako baš moram odnekud. Najrađe taj tip određenja potpuno izbjegavam. I kao geografski pojam koji me smješta na mapu, Jugoslavija je sve manje potrebna, barem otkad je kombinacija turizma i uspješnog nogometa na tu istu mapu u svjetskim razmjerima stavila Hrvatsku. U tom smislu, najpraktičnije bi bilo da se država preimenuje u „Luka Modrić“, jer je to prvo što devedeset posto ljudi ispali gdje god da te sretne. Ali Jugoslavija je jedan meni izuzetno važan, zasad nenadiđen okvir za društvenopolitičku misao, ime za jedan ne do kraja proveden, ali ludo hrabar, moćan, i u mnogo aspekata uspješan modernizacijski eksperiment, na ovom području bez presedana. Taj je projekt imao i mnoge mane i dopustio si je niz posve promašenih koraka. Mene, kao jugofuturistu, ne zanima Jugoslavija u njenim historijskim granicama, u nekim nerealnim projekcijama; jugoslavenski nacionalizam i „ekskluzivni unitarizam“ jednako mi je odbojan i odiozan kao i onaj hrvatski ili srpski. Nama Jugoslavija više ne treba ni kao država. Treba nam sukus njene ideje – sloboda i jednakost; društvenopolitička promjena pod vlastitim uvjetima, u korist prosperiteta u najširem smislu, za sve uključene. Kako će se to zvati, meni je posve svejedno.
- Vaša putovanja često su vezana za književne festivale, rezidencije i ostale propratne manifestacije književnog života. Šta taj, nazovimo ga tako, „književni turizam“ spaja, a šta ga razdvaja od onog konvencionalnog turizma? Koje su prednosti, a koja ograničenja takvog upoznavanja sveta?
Književnost je u ovom slučaju uglavnom nešto što služi kao povod, što ti pokriva karte. Malo ta putovanja imaju veze s konvencionalnim turizmom, osim kad se baš uklopite u nečiju unaprijed pripremljenu šemu. Kao i svako putovanje, ona zahtijevaju da ih vodiš u smjeru koji te zanima, i istovremeno da im se potpuno prepustiš. Ja uglavnom i sve više biram potonje. Samo idem. Ne pripremam se, ne razmišljam previše. Ako se zbog toga propustim popeti na neki Ajfelov toranj, nema veze.
- A da li književnost i sve što ide uz nju – festivali, javna čitanja, knjižare – ima istu ulogu u svim zemljama u kojima ste boravili? Da li je ona svuda jedna vrsta, recimo to tako u nedostatku boljeg izraza, „elitističke“ umetnosti, ili postoje mesta u kojima ste, kao pesnik, osetili da bi trebalo da odigrate neku drugačiju društvenu ulogu?
Možda ne u istoj mjeri, ali taj pejzaž je sličan. Elementi su isti, mijenjaju se, moguće, u nekim kontekstima omjeri na koje smo navikli. Što se, ako već ne uloge, a onda statusa poezije i pjesnika tiče, slika je ipak nešto drugačija u Latinskoj Americi i u postsovjetskom prostoru. Poezija je ondje u mnogo većoj mjeri ostala među narodom, kao element pučke i popularne kulture, bez obzira na svoju pojavnost. A svoju društvenu ulogu ona može, možda i treba da odigra svugdje, ali se ne treba zanositi njezinom prirodom.
- Iz svega što pišete ili javno govorite, vrlo jasno se čitaju i vaši levičarski politički stavovi. Da je li istinsko upoznavanje politički kompleksnih područja – poput Latinske Amerike, Berlina ili zemalja nekadašnjeg Sovjetskog Saveza – potvrdilo vaše političko poimanje sveta, ili ga dovelo u pitanje?
Svako putovanje, čak i usprkos otporu koji se kod mene ponekad u toj stvari javlja, natjeralo me da učim, promatram, mislim. Da uspoređujem, preispitujem vlastite pozicije, politike, uvjerenja. Ako su potvrde ono što tražimo, mi ćemo ih veoma lako pronaći. Teže je, međutim, izmijeniti popudbinu s kojom si pošao. Ipak, svijet je, nažalost, i dalje u takvom stanju da akutna potreba za lijevim perspektivama teško može biti dovedena u pitanje.
razgovor vodio:
Bojan Marjanović
fotografije:
privatna arhiva sagovornika
