Kristian Novak je pisac koji se svojim romanima „Črna mati zemla“, „Ciganin ali najljepši“ i „Slučaj vlastite pogibelji“ (sva tri objavljena i u izdanju Književne radionice Rašić) u poslednjoj deceniji etablirao kao jedan od najvažnijih i najsvežijih glasova savremene regionalne proze. U njegovim romanima vešto se pletu priče koje, iako uglavnom smeštene u hrvatsko Međumurje, dubinski osvetljavaju niz neuralgičnih tačaka postjugoslovenskog prostora – od sveprisutnog nasilja preko (ne)skrivene netrpeljivosti prema svima koji su na neki način drugačiji do korupcije koja i u ekonomskom i u političkom i u svakom drugom smislu obesmišljava društvo kao takvo. U prošlogodišnjem romanu „Slučaj vlastite pogibelji“, Novak polazi od istinite priče o policajcu koji je izvršio samoubistvo jer nije mogao više da trpi mobing koji su mu priređivale kolege samo zato što želi da svoj posao radi u javnom, a ne u interesu nekoga drugoga. Međutim, kako se to dešava u dobroj književnosti, ova zastrašujuća vest iz naše svakodnevice postala je polazište za priču koja će temeljno analizirati dva jako važna sistema – policiju i prosvetu – ali i šta pobunjeni pojedinac (ne) može da postigne unutar tih sistema.
- Korupcija spada u sam vrh problema ovdašnjih društava, ali čini se da se naša savremena književnost njome relativno retko bavi. Zašto mislite da je to tako, i šta je vama pomoglo da se ovom temom u romanu „Slučaj vlastite pogibelji“ pozabavite na književno ubedljiv način, izbegavajući opšta mesta?
Možda zato što smo svi pomalo dijelom koruptivnog lanca. Onome tko sudjeluje u tome možda se učini da je to vid borbe protiv države, onih na vrhu, koji su uvijek kvarni, a nama ne daju. Gadi mi se to, ali samo uz dobru dozu autorefleksije uspijevam primijetiti i da nisam puno drukčiji. Kad mi se dijete teško razboljelo, jesam li tada mislio da treba ostati ispravan i častan ili sam bio spreman tutnuti kuvertu kome god je trebalo samo da si spasim dijete? Nije na kraju trebalo, ali, budimo realni, ne bih ni trepnuo. Poveselim li se kad mi konobar u restoranu migne da ćemo obojica uštedjet ako ovaj put to obavimo bez računa? Ili kažem „nije u redu, brate, treba i država dobiti svoje, jer ceste, vrtići, školovanje, zdravstvo, daj ti meni račun“? Mislim da treba imati đon-obraz da kreneš pisati o dilanju tim sitnim sinekurama i koliko su štetne, a da sebe staviš na stranu onih koji su vazda ispravni. Zašto mi je onda ipak bilo lako napisati ovu priču? Jer su tu stvari baš bile jasne da jasnije ne mogu biti. I jer se na tom malom primjeru pokazalo koliko kreiranje lokalnih elita međusobnim pogodovanjem nije nikakvo pravedništvo u tradiciji Robina Huda, nego častan čovjek može stradati. Je li književno uvjerljivo ili nije ne mogu prosuditi nikad na svojem tekstu, ali recimo da je tako – došao sam do toga jednostavno, kao što to i uvijek radim, dugim istraživanjem činjenica, pa onda dugom introspekcijom. Tako se onda dogodi da moji zlikovci nikada nisu karikaturalni psihopati. Mnogo mi je zanimljivije promatrati lika koji može napraviti dobru stvar, ali odluči suprotno. I onda pokušati proniknuti u mehanizam te odluke, koji je dijelom individualan, ali dobrim dijelom proizlazi iz kolektivnog.
- Dvoje protagonista u romanu su po svemu različiti, osim što su oboje na neki način odlučili da se suprotstave autoritetima unutar svojih oblasti. Zašto ste izabrali baš prosvetu i policiju, i šta te dve profesije, koje bi trebalo da služe javnom interesu, nose važno i u simboličkom i u faktičkom smislu?
Od samog početka mi se to nametnulo. Oba sustava su nam potrebna, oba su osjetljiva na propitivanje autoriteta i oba bi trebala biti neovisna, a nisu. Da jesu, svi bi bili jednaki pred zakonom, a opskurni likovi i organizacije ne bi imale utjecaja na to što se predaje i kako se radi u školama. U sustavu policije dogodio se tragičan događaj, a sustav školstva mi je iz više razloga bio zanimljiv kao kontrapunkt. Tamo se događaj pretvara u narativ, pročišćen i primjeren srednjoškolcima. I čovjek bi želio da tu nastavnica ima slobodu predstaviti im činjenice i potaknuti diskusiju. Ali nije tako, osobito kada su u događaj upleteni članovi lokalnih elita i njihove djece. Nakon što je knjiga izašla upravo iz ta dva sustava, policije i školstva, najviše mi se ljudi javilo, ljudi koji su se prepoznali na ovaj ili onaj način. I iz još jednog sustava – zdravstva. U njemu, čini se, posebno dođe do izražaja da nismo svi jednaki i da nemamo svi jednak tretman i pristup pomoći.
- Pobuna pojedinca protiv trulog sistema čest je motiv u književnosti. U kakvoj vezi stoje pisanje o tome i prava pobuna to jest aktivizam bilo koje vrste?
Pisanje o tome jedna je stvar, građanski aktivizam druga. To sam već više puta rekao i siguran sam da se mnogima to uopće nije svidjelo: ako hoćeš promjenu odmah i sada, nemoj pisat knjigu ili radit predstavu ili film. Pa onda čestitati sam sebi i bit silno zadovoljan kako si napravio svoje. Zna se koji su modusi političkog i građanskog aktivizma. Književnim djelom, predstavom ili filmom obraćaš se vrlo uskom krugu ljudi, sklonih autorefleksiji, obraćaš se skoro pa istomišljenicima. Pobuna pojedinca protiv trulog sustava jest legitiman i čest motiv u književnosti, i nepresušan je. Od Sofoklova doba do danas, a bit će i za tisuću godina. To je jednostavno tako, dokle god živimo u kakvim-takvim zajednicama i dokle god postoje asimetrije moći. Samim pisanjem o tome mogu se osvijetliti slijepe pjege, artikulirati se sva nesloboda koje nismo svjesni u svakodnevnom životu. I tu je moć umjetnosti. Ali, kao što sam rekao, ona djeluje kudikamo sporije od građanskog aktivizma.
- Roman se bavi i pitanjem u kojoj meri je pojedincu teško da donese etički ispravnu odluku, posebno u našim društvima u kojima se protiv „svojih“ ne ide, i u kojima je jednakost pred zakonom samo predstava za naivne. Ako će nas traženje pravde konfrontirati s celim okruženjem i lišiti sistema podrške, kako i dalje težiti tom idealu?
Mislim da se s tim pitanjem suoči svatko s ovih prostora, i to najkasnije do kraja srednje škole. I naravno da je u tome element straha, jer rijetko je tko spreman da ostane potpuno sam. Strah mi je silno zanimljiv element, naratološki. Kada se spusti na neku situaciju, on svede mogućnosti na samo dvije – pobjeći ili konfrontirati se. I u tome je, za mene, caka. Ako pobjegneš, riješio si situaciju, ostao si živ i izbjegao pogibelj, barem na neko vrijeme. Ako se pak konfrontiraš, kakav god bio ishod, napravio si nešto za kolektiv. Svaki čin suprotstavljanja, makar završio tragično, širi svoj utjecaj na okolinu, daje i drugima dopuštenje da budu hrabri. Bijegom si spasio sebe, otporom radiš za kolektiv.
- Jedna od ikoničnih slika pobune pojedinca upravo je „Antigona“, koja je i važan motiv u romanu. Preko ovog klasika u priču uvodite likove srednjoškolaca koji tek počinju da otkrivaju u kakav svet stupaju, i u kakvoj su vezi dileme iz antičkih drama u lektiri sa stvarnim dilemama koje se prelamaju i preko njihovih glava. Sistem mlade nepogrešivo usmerava ka odbacivanju ideje pobune, ali čini se da su glasovi koji ih pozivaju na preispitivanje autoriteta retki, ali utoliko vredniji?
Slažem se. I pada mi na pamet koliko se u našem obrazovanju često upotrebljava fraza „kritičko mišljenje“. Tome bismo svi koji na neki način sudjeluju u obrazovnom procesu trebali stremiti, samo nitko da kaže kako se to točno radi s mladeži koju imamo. Dijelom jer i sami dolazimo iz generacija od kojih se zahtijevala poslušnost – da, i mi koji smo odrastali u Jugoslaviji tako smo indoktrinirani, ma kakve mitove smišljali o tom vremenu, a dijelom zato što kreiranje nastavnog procesa koji dovodi do kritičkog promišljanja učenika zahtijeva poseban angažman, ponekad i žrtvu nastavnika. A to nitko ne spominje. Upucavaju se goleme svote novaca na reforme (meni se čini da smo već dva desetljeća u reformi obrazovanja), nastavna pomagala, sve i svašta, a nitko da se sjeti jednostavne stvari – trebaš pošteno platiti učitelja, nastavnika, profesora, jer inače će ti negativnom selekcijom doći ljudi koje boli briga, koji će fino detaljno raditi po nastavnom planu i čekati penziju, a kritičnog građanina odgojiti neće nikada.
- Još jedna važna tema koju otvarate, pored policije i školstva, jesu mediji, s fokusom na uticaj vladajućih krugova na izveštavanje o određenim događajima, proizvodnju afera i diskreditovanje protivnika, što su stvari koje vidimo svakog dana. Može li se preceniti uticaj medija na to kako će ljudi tumačiti svet oko sebe?
Ne može. E, al’ da mi je netko prije jedno dvadeset pet godina rekao da će doći doba kada će doslovno svaki čovjek moći biti sukreator vijesti, kada će postojati superprotočnost informacija, pa ja bih to oduševljeno pozdravio. A gle nas, gle što smo napravili od toga. Odem povremeno na petnaest minuta na Tviter, i nakon toga više ne znam jel’ zemlja ravna ili okrugla, i u pravilu poželim kupiti neko oružje. Skloni smo podcijeniti vještinu s kojom čovjek laže kako bi potvrdio svoj svjetonazor, a opovrgnuo tuđi. I pritom proširi strah, stavi ljude na vlastitu stranu. Spasavam se tako da se vežem za imena novinara i komentatora društva u koja imam povjerenja, poneke medije.
- Vaši romani u izvesnom smislu koketiraju i sa obrascima žanrovske književnosti, i na nivou motiva i na nivou atmosfere. Iako nije ništa novo da se spajaju tzv. visoka i tzv. žanrovska književnost, koji su vaši i razlozi i uzori kad to radite?
Kao prvo, veliki sam fan dobre žanrovske književnosti i filma. Uvijek ću biti skloniji vrhunskom hororu, trileru, krimiću ili ljubiću nego još jednoj knjizi neke književne veličine u kojoj, recimo, neki cinični lik hoda po krčmama i s drugim ciničnim likovima raspravlja o životu, pa na kraju pođe niz mračnu ciničnu ulicu. Napraviti dobro žanrovsko ostvarenje zahtijeva veliko umijeće. Rekavši to, recimo i da su moje priče, ako se gledaju iz prespektive žanra, loša ostvarenja. Krimi-potke u pravilu nemaju klasičnu detekciju, a negdje mi nije ni važno tko je počinitelj. Od žanra uzimam ono što mi treba da mi se narativ ne raspadne, čvrstu strukturu. Možemo o Amerikancima misliti ovako ili onako, ali neke stvari baš postave zdravorazumski. Tako da se, dok pišem, obilato služim njihovom literaturom o strukturi fikcionalnog narativa. Nije me sram to priznati, jer nije to nikakav doping. Upravo suprotno, stavlja me pred kudikamo veći izazov nego kad si pustim potpunu slobodu izmaštavanja radnje.
- Kao i u romanu „Ciganin ali najljepši“, bavite se i motivom ljubavi koja je na neki način zabranjena ili društveno nepoželjna. I ovaj stari motiv u današnjem etnički, verski, klasno i ekonomski podeljenom svetu i dalje nosi težinu i patos pokušaja izmirenja zavađenih strana. Da li je to značenje koje ste imali na umu, u oba slučaja?
Ne bih rekao da mi je ljubav u „Slučaju“ bila važna glede pomirenja zavađenih strana. U nekim slučajevima ona može imati i takav potencijal, ali ovdje je – kako u književnom tekstu tako i u stvarnom događaju koji ga je nadahnuo – pomirenje nemoguće jer imamo dva pogleda na pravdu koji su fundamentalno suprotni. Pomirenja može biti kada postoji barem natruha prihvaćanja odgovornosti za počinjeno nedjelo. Kada toga nema, žrtvi preostaje ili oprost ili osveta. Glavni protagonist u romanu ima svako moralno pravo da napravi pokolj, da bude krvi do koljena. Dio mene priželjkivao je i takvo razrješenje. Međutim, stvarnost me opovrgnula i dala nam, po mom mišljenju, punokrvnog junaka čovječnosti. Čovjeka koji je imao snage pokopati svoje mrtve i pokrpati svoje žive, koji je ostatak života posvetio spasavanju života. Bit ću doživotno pod dojmom toga. Interventni policajac, koji po prirodi svog posla ne priča mnogo, on je tu da spriječi nasilje ili primijeni nasilje nad kriminalcima, nakon osobne tragedije postane pregovarač, jer želi spriječiti da još netko doživi sudbinu njegova mlađeg brata, kojemu nije mogao pomoći. Dok je takvih ljudi, imamo pravo na nadu. A ljubav je bila u mojoj koncepciji priče ta koja ga je u trenutku dvojbe spriječila da napravi pokolj i navela ga da odabere život.
- Svi vaši romani smešteni su u Međumurje i izrazito su lokalno orijentisani i udaljeni od velikih kulturnih centara kao što su Zagreb, Rijeka ili Split. Šta pisanje o prostoru, ljudima, pa i jeziku, koji nisu često pod reflektorom dominantne kulture, nosi sa sobom?
Postoji rizik kada prvi put kreneš tim putem. Uvijek se nametne pitanje „ma koga će biti briga za tamo neku selendru kod mađarske granice“? Međutim, olakotna okolnost je da u našem književnom svijetu ne riskiraš neko silno bogatstvo i milijune prodanih primjeraka zato što za setting nisi odabrano neku privlačniju sredinu. A s druge strane, među čitateljima u našim zemljama postoji sklonost prema autsajderskim pričama, likovima i mjestima. Pa kad je tako, onda mogu bez puno razmišljanja pisati o onome što me dubinski pogađa, ono što želim razumjeti jer mi to pomaže da razumijem i sebe. A to je pisati o ljudima i mjestima koja su obilježila moje odrastanje. Doduše, tako je bilo u ove tri knjige dosad. Čini se da ću se u sljedećoj priči koju skiciram premjestiti daleko na sjever. Iako, moguće je da ću zapravo zauvijek, pišući o drugim mjestima, pisati zapravo o svom rodnom kraju. Neka bude kako mora biti.
razgovor vodili: Tijana Spasić i Bojan Marjanović
foto: Iva Perković
