Uspon desnice, autoritarni režimi, ratovi, i vojni i ekonomski, deo su naše sumorne svakodnevice. Svet u kome živimo izgleda kao dodatno radikalizovana verzija onog „kapitalističkog realizma“ koji je Mark Fišer u svojoj čuvenoj knjizi opisao ovako: „Ultraautoritarizam i Kapital nisu nimalo nekompatibilni: koncentracioni logori i franšizne kafeterije koezgistiraju.“ Kako smo došli u takvu situaciju?
O svemu tome smo razgovarali s piscem i profesorom Igorom Štiksom, poznatim po romanima „Elijahova stolica“, „Rezalište“ i „W“, ali i po knjigama „Državljanin, građanin, stranac, neprijatelj: jedna povijest Jugoslavije i postjugoslavenskih država“, „Pravo na pobunu: uvod u anatomiju građanskog otpora“ i „Dobro došli u pustinju postsocijalizma“ (poslednje dve u koautorstvu sa Srećkom Horvatom).
- Poslednjih meseci, pa i godina, vesti i iz tzv. zemlje i tzv. inostranstva su takve da pomalo izgleda kao da živimo onaj stih benda Letu štuke „ko se prvi budi, prvog zaboli ga glava“. Jesmo li u tu situaciju došli, ili sada samo jasnije vidimo da smo u njoj već dugo?
Da se prvo vratimo na meni dalek, ali ipak utopijski momenat neoliberalnog kapitalizma. Liberalizacija i globalizacija su, u toj viziji, morale dovesti do uvećanog bogatstva za sve, a činjenicu da bi unutar takvog svijeta jedan posto stanovništva imao znatno više lakše bismo progutali tako što bismo i mi dobili nešto od sve većeg kolača. Međutim, tokom svih ovih decenija dominacije neoliberalnog kapitalizma konclogori su sve vreme išli podruku s Mekdonaldsom. Nikada, zapravo, nije bilo mira. Sjetimo se devedesetih – na Zapadu, a i na Istoku, rado su zaboravili i Ruandu i Alžir i bivšu Jugoslaviju i logore u Bosni, smatrajući da su ti ratovi iznimka unutar globalnog poretka koji je više-manje dobar. Sada se, izgleda, više ne možemo zavaravati da je utopija neoliberalnog kapitalizma moguća. U njegova obećanja tzv. srednje klase Zapada više ne vjeruju (situacija je nešto drugačija sa srednjim klasama Kine ili Vijetnama). One se osjećaju frustriranima i smatraju, s pravom, da im je oteto toliko toga, ali kada misle o rješenju problema često dolaze do pogrešnog odgovora. Naime, smatraju da će ih iz tog kapitalističkog košmara spasiti desničarski populisti, koji su od svega toga, zapravo, profitirali, direktno vezani za velike biznise koji su ih neometano pljačkali sva ova desetljeća. U tom smislu, zanimljivo je da ti desničarski populisti više i ne varaju svoje birače kao nekada. Oni im sada doslovno kažu – imaćemo i logore i sravnjenu Gazu, na kojoj ćemo izgraditi rivijeru, uz deportacije migranata i svijet kao džunglu sveopšteg rata, ali u svem tom haosu, baš vama će biti bolje. Dakle, oni svojim glasačima obećavaju ulazak u globalne ratove, ali iz kojih će baš oni izaći kao pobjednici.
- U kakvoj to onda distopiji danas živimo, a za kakvu smo se, čitajuću književnost i imajući istorijska iskustva autoritarnih društava, spremali?
Mi smo se, kroz literaturu, spremali za distopiju totalne kontrole, i nju smo i dobili s digitalnim nadzorom. Ali čini se da nismo suviše uzbuđeni oko toga. Sasvim smo se dobro privikli da dajemo informacije o sebi pristajući na neki globalni Štazi (spram kojeg je realni Štazi smijurija), zato da bismo imali funkcionalne aplikacije, koristili društvene mreže i ispunjavali svoje narcisoidne utopije u kojima smo svi slavni, makar u krugu naših brojnih „prijatelja“. S druge strane, historijske diktature su, izgleda, počivale na jednoj krivoj premisi – na premisi da je mišljenje bitno. Zato su, recimo, sovjetski režimi i njihovi sateliti mislili da je književnost bitna, te da ona može značajno uticati na stavove građana i ugroziti njihov režim. Ovaj današnji „kapitalistički realizam“, da se vratimo opet na Fišera, pokazuje namda je književnost irelevantna, da je umjetnost irelevantna (osim kada joj se može napumpati cijena), da se mišljenje ljudi svodi na papagajsko ponavljanje stavova koje su pokupili skrolujući par minuta, te da, na kraju, ljudi više od toga da misle vole da stavljaju fotografije kojima će pokušati izazvati nečije divljenje. Ta banalizacija svega i to grozno mišljenje koje kapitalizam ima o čovjeku kao takvom trebalo bi da nas probudi i da mu sa indignacijom suprotstavimo prometejskog čovjeka, o kojem su sanjali neki drugi utopisti. Ali to ne činimo. Možda zato što ne vjerujemo, kao nekada, da ćemo mijenjajući svoje materijalne uslove promijeniti i čovjeka samog, koji će moći, nakon što mu skinemo okove kapitalizma, razviti sve svoje sposobnosti i stvoriti sasvim novo društvo.
- Cinik bi možda rekao da nije ni čudo što se današnji autoritarni režimi ne boje književnosti i zašto im ona kao prostor oblikovanja duha epohe nije važna, jer su i same autoritarne vođe, što je najočitije na primeru SAD, neka vrsta antiintelektualnih rijaliti zvezda. Kako se danas oblikuju narativi na kojima svi ti režimi počivaju?
Populističkim režimima nisu potrebni intelektualci, oni su sami kreatori svojih ideološki nekoherentnih narativa. U tom smislu, oni jesu u postideološkom vremenu jer doista ne predstavljaju ideološki jasno formulirane interese, ali iluzija bi bilo misliti da kod njih ne postoji ideologija, tj. da ne ostvaruje svoju funkciju. Konačno, neko od svega toga dobro profitira. Na primeru SAD možemo vidjeti kako izgleda taj miš-maš različitih praksi. S jedne strane, tu je nasljeđe 18. i 19. veka, priče o iskrcavanju na nekoj obali koju bi se tim činom proglasilo svojom nabijanjem zastave, fascinacija teritorijalnim širenjem vlastite države, uz trgovinske ratove kao uvod u one stvarne. Zatim, tu su i naslage 20. vijeka u vidu dogovora velikih sila o tzv. zonama interesa, sve da bismo došli do 21. vijeka i savremene iluzije da je Mars sljedeća granica koju ćemo osvojiti. Kako od svega toga napraviti koherentan narativ? Nije ni važno sve dok i ovaj nekoherentni radi posao i sve dok na najrazličitije načine mobilizira mase koje iz tog bućkuriša uzimaju ono što im se sviđa, a ignoriraju sve ostalo.
- Da li se onda i otpor takvim politikama mora bazirati na ujedinjavanju različitih političkih pozicija oko nekog najmanjeg sadržaoca?
Tu dolazimo do dihotomije otpora i vizije. Jedno je biti u otporu i boriti se protiv nečega što misliš da je loše. To i te kako mobilizira ljude, kao što dobro znamo ovih dana, i to je ono što je Badju nazvao „negativnom deklaracijom“. E sad, kako formulirati ono za šta se borimo, kako formulirati tu „pozitivnu deklaraciju“ a da je više od slogana? Ako govorimo, recimo, o prilikama u SAD, pitanje je kako će se ujediniti sve te raznorodne antitrampovske struje. Vjerovatno je da će na kraju kompromis biti nađen oko restauracije onoga što je prethodilo ovom režimu, što je svakako nezadovoljavajuće, ali kad vidimo razmjere devastacije koju će donijeti ova administracija, i to će biti nekakva pobjeda. Pirova, vjerovatno, ako pobjeda nad Trampom ne donese nužnu reformu čitavog sistema. A nju će se opet tražiti u Ruzveltovom „zlatnom dobu“, to jest u povratku na stanje prije 1970ih. Čini se da tu prestaje sva imaginacija. A bez snažne, drugačije imaginacije—koja ne reciklira samo stare priče iz nekog drugog razdoblja—pribojavam se da se možda neće dogoditi, niti ta pobjeda.
- Da li to znači da se naš politički horizont danas pomalo iscrpljuje u tome da se borimo protiv užasnih oblika diktature, te da je najbolje što možemo osmišljavanje društva koje će biti najotpornije na skretanje ka takvim politikama?
U ovom, vrlo konkretnom historijskom trenutku, rekao bih da to jeste naš suženi politički horizont. To ne znači da treba da prestanemo da sanjamo programe koji bi se eventualno mogli provesti kako bismo kvalitativno odskočili kao društvo. Ponekad se, znamo to iz povijesti, dešavalo da se iznenada otvore prostori za vrlo radikalne i vrlo progresivne ideje sprovedu u djelo relativno brzo. Ali opasno bi bilo danas sjediti skrštenih ruku i čekati tu priliku, da ne kažem čudo, a da ne pružamo otpor onome što nam se trenutno dešava i što smatramo lošim. Da, u odnosu na diktature koje se baziraju na režimskom nasilju, relativno funkcionirajuća pravna država je ipak nešto bolja opcija. To, naravno, ne znači da se na njoj treba zaustaviti i da ne treba razmišljati o tome kako da stvaramo ostvarive oblike emancipacije.
- S druge strane, vrlo je prisutna teza da smo u ovakvu situaciju upravo i došli zbog nedostataka tzv. liberalne demokratije, te da je ovo prirodan kraj takvog društvenog uređenja?
Nedostaci liberalne demokratije su očiti. Njih smo i te kako postali svjesni u ovih prethodnih trideset-četrdeset godina trijumfalizma neoliberalnog kapitalizma, koji je, istina, utro put za sve što nam se dešava danas uključujući i urušavanje liberalnih tekovina kao što su funkcionalna pravna država, nezavisno sudstvo, jednakost u ostvarivanju prava i podjela vlasti. Međutim, svi mi koji se samoshvatamo kao ljevičari i zagovornici progresivnih politika moramo nešto priznati sebi – naivno smo se nadali da će zbog svih tih očitih nedostatka i liberalizma i neoliberalnog tipa kapitalizma skoro nužno doći do socijalne, da ne kažem i neke nove socijalističke revolucije. I to sve samo zato što smo izašli na ulice i izvikivali parole. Mi treba da se pogledamo u ogledalo i upitamo gdje smo to pogriješili kad, na globalnom nivou, danas revoluciju protiv tog sistema vode neofašističke snage.
Imamo sad nekoliko mogućnosti. Možemo da budemo sasvim neodgovorni i kažemo – neka, i treba da se sve uništi. I evo, taj posao upravo sada rade neofašisti širom svijeta, pa ih treba pustiti da ga i dovrše. Druga opcija bi bila da kažemo – te institucije moramo po svaku cijenu spasiti. Treća, koja mi je bliska, jeste da se ono što je bilo dobro u njima mora spasiti, ali i da ih se ujedno kroz proces spasavanja mora i promijeniti tako da služe najvećem dijelu populacije ove planete, a ne samo moćnoj manjini. Na primjer, međunarodne institucije bi danas morale ograničavati moć imperijalnih sila, bilo da je riječ o SAD, Rusiji ili Kini. One bi morale štititi slabije tamo gdje ih niko drugi ne može zaštititi. Morale bi se posvetiti razvoju nauke i iskorjenjivanju siromaštva. One bi morale služiti tome da neko svoj život može živjeti u Nigeriji, a da se ne mora utopiti na Mediteranu.
Pragmatično govoreći, bilo ko da stoji na pozicijama progresivne ljevice ne bi trebalo da želi smrt međunarodnih konvencija i sudova, kao i određenih sistema zaštite osnovnih ljudskih prava, bez obzira na njihovu nesavršenost, jer bi nas to, bojim se, uvelo u džunglu u kojoj bi zavladali najjači, a ideali koji se vezuju za ljevicu u posljednjih dvjesto godina nestali, možda i zauvijek.
- Da se, na kraju, vratimo distopiji i književnosti. Roman „Prorokova pesma“ Pola Linča (nedavno i kod nas objavljen u izdanju Booke) govori o nekoj bliskoj budućnosti u kojoj u Irskoj dolazi do građanskog rata, potpuno se raspada demokratski poredak, a roman, iz naše perspektive i jezivo i zanimljivo, počinje tako što hapse muža glavne junakinje koji je aktivista u sindikatu prosvetnih radnika. U tom romanu kaže se i ovo: “ (…) smak sveta uvek predstavlja lokalni događaj, on stiže u vašu zemlju i posećuje vaš grad i kuca na vrata vaše kuće, ali drugima je to samo nekakvo daleko upozorenje, kratak izveštaj u vestima, eho događaja koji su postali predanje.“ Kad i kako osetimo da je smak sveta pokucao i na naša vrata? Čime smo omamljeni, pa ne čujemo to kucanje?
Mi smo u Jugoslaviji sve to doživjeli. Mislili smo da ta kataklizma neće doći na naša vrata, a ipak je došla. Za druge je to bio samo „lokalni događaj“ koji je teško shvatiti. U tom smislu, nama ovdje je taj smak svijeta vjerovatno lakše zamisliti. Međutim, svaka generacija dolazi nevina na ovaj svijet, i za nju to također ostaju strana iskustva nekih čudnih ljudi koji su zovu njihovi roditelji. Možda zbog toga, s Dubravkom Stojanović i Dejanom Ubovićem radim na projektu Muzej devedesetih. Devedesete i njihovi akteri su i dalje oko nas, u parlamentu, na ulici, u parkovima, u grafitima, na koncertnim pozornicama, na ekranima s nacionalnom frekvencijom. Muzealizirati bi značilo (ponovo) upoznati devedesete i konačno ih nadvladati spremajući ih zauvijek u neki muzej.
razgovor vodio Bojan Marjanović
foto: REUTERS David Clarke, Borja Lopez
