Ida Prester: Empatija je glavni sastojak civilizacije, a ne brzina interneta, roboti i virtuelna stvarnost - Liceulice

Ida Prester: Empatija je glavni sastojak civilizacije, a ne brzina interneta, roboti i virtuelna stvarnost

Razgovor vodila: Lana Nikolić

Fotografije: Sara Ristić

Ida Prester, najpre poznata kao pevačica benda Lollobrigida, nedavno je odlučila da svoju energiju preusmeri i na samostalne muzičke poduhvate. Međutim, njeno javno delovanje znatno je šire od samo bavljenja muzikom, te je tako za naš magazin govorila i o aktivizmu i svom razumevanju sveta, majčinstvu i društvenim mrežama, životu u Beogradu i životu u Zagrebu.

Šta je pokretačka snaga tvog aktivističkog delovanja?

Aktivist, to mi nekako jako ozbiljno zvuči. Kao profesija ili bar glavno životno opredjeljenje, ljudi koji se danonoćno posvećuju nekoj ideji. A ja sam aktivistica, recimo, fakultativno. Svaki angažman oko boljeg svijeta doživljava se kao neki ekstremizam i lijepe se etikete, međutim ja sam obična građanka sa svojim poslovima i privatnim problemima, ali pokušavam razumjeti sav taj kaos oko sebe i boriti se za kvalitetniju sredinu, zdraviji život i okoliš, koliko mogu. Zbog sebe i svoje djece. Kod nas si aktivist već kad voziš bicikl, kad pokušavaš reciklirati, kad pomažeš izbjeglicama ili kad mjeriš onečiščenje zraka. A sve su to normalne stvari o kojima bi svaki član društva trebalo da razmišlja.

Jedna od stvari koja te brine jeste pitanje „kako možemo da budemo tako ravnodušni na svet”? Šta sve to tvoje preispitivanje obuhvata?

Živimo u jednom specifičnom dijelu svijeta, u prostoru izrazite ljepote i izrazite tuge. Balkan otkriva najbolje i najgore ljudske osobine, tako ja bar vidim naš mentalitet. S jedne strane topli i gostoljubivi domaćini, spremni s totalnim strancem podijeliti ručak, postelju, uvrijediti se kad hoće platiti sâm svoje piće za šankom. Balkansko trošenje po svadbama, čašćenje po birtijama, bratimljenje s površnim poznanicima naš je brend i zgražamo se nad Zapadnjacima kako su hladni, škrti, sebični. A onda kad treba skupiti novce za popravak krova zgrade u kojoj živimo – e tad se javlja druga strana naše velikodušnosti. Nek susjedu curi na gornjem katu, ko ga j…, nije meni. Ove s gornjih katova ne dira što je podrum poplavljen, a ovi s donjeg im zauzvrat neće popraviti lift. I tako u krug. To je klasična metafora našeg okruženja. Nebriga i nesvijest o zajedničkom dobru i rijetka solidarnost s drugima u nevolji. O slabijima i drugačijima da i ne pričam. Invalidi, gejevi, azilanti, Romi… Imamo svojih problema, jedva krpamo kraj s krajem, sad ću ja brinut o nekim čudacima. Ogrubili smo kao društvo, takav dojam imam. Ljudi su needucirani i emotivno zapušteni, letargični, a empatija je nešto na čem se radi odmalena. Upravo to je glavni sastojak civilizacije, a ne brzina interneta, roboti i virtualne stvarnosti. Ne možeš biti sretna ako ti susjed kopa po smeću. Ne možeš bezbrižno ići na more, ako ti prijatelji nisu vidjeli more već deset godina. Sve je to jako jednostavno. Moramo brinuti jedni za druge da bi i nama samima bilo bolje.

Nedavno si snimila jedan poseban video i ohrabrila žene da se samopregledaju?

Da, to je moj prvi video uradak u kojem sam gola. 🙂 Snimila sam video gola do pasa u svrhu poticanja žena na samopregled. Bila je to namjerno provokativna kampanja, i stvarno je privukla pažnju. Puno žena mi se javilo koje su se prvi put pregledale nakon mog videa, a jednoj je život doslovce spasen. Otkrila je kvržicu koja se pokazala kao tumor, ali na sreću u početnom stadiju. Sigurno takvih priča ima još, al’ da je samo i ovaj jedan život, moja misija je obavljena.

Rekla si „ako hoćeš da budeš mama, onda…”? Šta sve nastavlja ovu rečenicu?

Onda zaboravi na duge nokte. Onda zaboravi na spontane izlaske s prijateljima. Onda zaboravi na većinu svojih luksuza i rituala koje si prije imala, za to jednostavno više nema vremena. Onda budi spremna da će ti se život postaviti naglavačke. Onda se spremi na jako malo sna, ako želiš nastaviti profesionalni i privatni razvoj. Onda budi spremna na emotivni rolerkoster svakog dana. Onda se trudi da svaki slobodni trenutak budeš tu za njih, bar dok su ovako mali. Nikad te nitko u životu neće ovoliko trebati.

Prepoznaješ raznovrsne pritiske na majke, posebno na društvenim mrežama, šta je ono što posebno primećuješ?

Nikad nije dovoljno dobro. Ako puno radiš, nisi dobra majka jer se ne posvećuješ dovoljno djeci. Ako si samo doma s djecom, onda si prodala sve feminističke ideje i propala si kao žena i profesionalka. Ako ne dojiš, ajme kako zbog svoje sebičnosti uništavaš dijete, ako (predugo) dojiš, onda si rob patrijarhata. Ako beba spava s tobom u krevetu – razmazit ćeš je ili ugušiti. Ako je u drugoj sobi – a ti bi spavala, a beba nek plače, ma nemoj? Nikad ne možeš sve zadovoljiti. Zato treba ugasiti sve forume i rukovoditi se samo svojim instinktom.

Iz Lollobrigide si krenula u neke nove vode kojima uveliko ploviš. Šta te je podstaklo na nov pristup muzici?

Moja Petra iz benda je sve rijeđe s nama. Odgaja već treće dijete, živi i radi u Zagrebu, a ja sam većinom ovdje u Beogradu. Nema smisla to voditi pod imenom Lollobrigide, to je bend s dvije pjevačice, tako je zamišljen još prije petnaest godina. Zadnjih godina većinu stvari vezanih uz bend radim sama, i pjesme, i financiranje, i promociju… Sad sam još otvorila i firmu, da budem sama svoj izdavač. Ovo je novi početak, dovoljno sam samopouzdana da iza svega stanem svojim imenom. Ovo što ćete čuti u sljedećoj godini upravo je ono što najviše volim i najbolje znam. Nema kompromisa, ovo je sve baš po mom. Pa javite kako vam se sviđa.

Šta ti danas, kad si mama, znači muzika, kako se promenila?

Muzika mi je i dalje najvažnija sporedna stvar na svijetu. I dalje je to indie pop, ali više nije toliko bezbrižna, divlja i neobuzdana kao kad sam krenula s devetnaest godina. Promijenila sam se, ne mogu cijeli život vrtiti istu pjesmu. Rastem, a i moja publika raste uz mene. Sve je to sasvim prirodno i spontano. I dalje je muzika plesna, emotivna i neobična, samo je tempo ipak sporiji, linije smirenije. Vrsta muzike koju radim je emo-dance. Tako bih ja to nazvala. Od panka sam se ipak malo umorila. 🙂

Kako povezuješ Beograd i Zagreb, i šta na oba mesta primećuješ?

Povezujem najčešće fizički – kurir sam prijateljima sa svih krajeva Balkana, uvijek se netko sjeti da ja često putujem, pa mi uvaljuju svoje pakete za rodbinu „s druge strane zavjese”. Slični smo mi narodi, ipak je to par sati vožnje, nije to neka civilizacijska razlika. Isti tip ljudi prepoznajem i u Zagrebu i u Beogradu. Ali što sam duže ovdje, to mi je jasnije da je Zagreb ipak smirenija sredina, nježnija. Beograd je jedan bučan i prilično histeričan velegrad, a Zagreb je mala ušuškana austrougarska prijestolnica. Ljudi u Zagrebu su rezerviraniji, tiši, mekani. Beograd i Split su mi međusobno puno sličniji od Zagreba, oboje drski i glasni. Beograd je grad adrenalina, noćnih izlazaka i suludih doživljaja, Zagreb je grad za dnevni odmor, šetnje Zrinjevcem i tumaranje srednjovjekovnim Gornjim gradom. Znam cijeniti prednosti oba grada, ali problemi su im dosta slični. Imamo mi puno još za raditi i popravljati, život na Balkanu je sve samo ne dosadan. 🙂

 

*Tekst je objavljen u magazinu Liceulice broj 058. (decembar 2019. godine) koji je dostupan u digitalnom formatu u našoj ONLINE PRODAVNICI.