Prijavi se na newsletter listu

Prijavljivanje na našu listu vam omogućava da primate redovna obaveštenja o našim aktivnostima, kao i drugim relevantnim LuL informacijama.

    Humanizam u doba korone – a šta posle?

    15 mart, 2020

    “Urgiram da svi poštuju pravila, jer – virus ne bira. Svi su mu meta. I bogati i siromašni”, tako nam je otprilike jedan fudbaler, zaražen virusom COVID-19, pojasnio da ne postoji veći demokrata, veći egalitarista ili mundijalista od ovog mutiranog bacila. Nešto slično smo čuli i od zaraženih predsednika država, estradnih zvezda, holivudskih glumaca, a možda i najiskrenije od zamenika ministra zdravlja Irana koji je i sam podlegao korona virusu. Eto, po ko zna koji put iznova učimo da je tamo nekom indiferentnom bacilu svejedno da l’ si vlastelin il’ rob, kosook il’ kavkazac, da li živiš u vili ili haustoru, voziš avion ili trotinet, da l’ si s ove il’ one strane žičane granice, koristiš li privatno ili uniženo državno zdravstveno osiguranje…

    I tako, preko noći, svaki pojedinac postaje podjednako (ne)bitan, svako dobija podjednake šanse, bar u ovoj neslavnoj disciplini, svako će imati priliku da se testira jer, eto, svaki čovek je jednak. Ako ne baš pred zakonom, onda pred ovim nevidljivim mikrobom.

    Tek kada su se nedodirljivi CEO-ovi multinacionalki i šefovi država uplašili od ovog “komunističkog” virusa – kako su ga cinično nazivali u nekim zapadnim medijima – posmatrajući topljenje triliona na globalnim tržištima, jer topljenje leda zbog globalnog zagrevanja njih ne zanima, svet naprasno postaje zajednički dom za sve. Kompanija Amazon, čuvena po grubom kršenju prava radnika, oglasila se da ovih dana neće otpuštati radnike koji se ne pojave na poslu, čak će im odsustvo biti plaćeno, proglasi sa magnatskih medija uzvikuju parole o solidarnosti, odgovornosti za druge i zahtevaju pravo na besplatan pregled i bolničku negu, lekarima i zdravstvenom osoblju se povećavaju plate i pišu hvalospevi o požrtvovanoj službi, bonice se pune neophodnim aparatima i sredstvima, javljaju se volonteri da pomognu, umanjuju se kamatne stope za građane i privredu, uplaćuje se pomoć penzionerima i brine se o najugroženijim članovima društva, države jedna drugoj pomažu, a ne ratuju, međusobno razmenjuju znanja, iskustva i deficitarna sredstva, političari pozivaju naučnike i stručnjake da zajedno donose odluke…. Najednom ceo svet je zaličiio na kakvu utopiju, ili bar skandinavsku socijaldemokratiju i krenuo u smeru (doskoro samo maštane) brižne zajednice svih ljudi, nekakve pravičnije i održive civilizacije.

    Ipak, nisu svi reagovali adekvatno na opasnost. Komparativnom analizom stanja i mera koje su pojedine vlade i društva preduzele u borbi protiv epidemije, možemo izvući nekoliko zaključaka.

    Vlasti koje su brzo reagovale, koje su rano shvatile da broj registrovanih slučajeva podrazumeva mnogostruko veći broj u realnosti, jer postoji inkubacioni (nemanifestni) period od 9 dana, uspele su da obuzdaju epidemiju. Vlasti kineskog grada Wuhan su reagovale veoma rano (zatvorile markete, limitirale kretanje, obezbedile mnogobrojna testiranja što u zdravstvenim ustanovama što na kontrolnim punktovima, mobilisale sve snage, izgradile novu bolnicu), te je njihov zdravstveni sistem uspeo da hospitalizuje oko 15% zaraženih pacijenata i preuzeli su kontrolu nad epidemijom ovog patogena.

    Takođe, istočne zemlje poput Hong Konga, Tajvana, Tajlanda, Vijetanama koje su bile “imunizovane” iskustvom virusa SARS-a od pre par godina, brzo su i stručno reagovale na prve naznake epidemije i uspešno se izborile sa pretnjom. Treba pomenuti i to da su ovo društva kolektivističkog tipa, očuvanog narativa zajedništva, sa jakim centralističkim institucijama i vlastima, te nisu, još uvek bar, zaposednuta idolatrijom individualizma i neupitne sebičnosti pojednica.

    Sa druge strane, populistička i, pokazaće se, nedovoljno zainteresovana vlada Italije, dugo je promišljala i vagala odluku o neophodnim društvenim merama, verovatno uzimajući u obzir ili preptostavljajući ekonomske i druge faktore zdravlju ljudi. Njihova reakcija došla je kasno, a eksponencijalni rast zaraženih napravio je kolaps celokupnog zdravstvenog sistema. Jednostavno, ako se ne reaguje na vreme, broj obolelih i životno ugroženih postaje toliki da nijedan sistem to ne može izdržati. Preostaju jedino najradikalnije mere i molitve da će herojski napori zdravstvenih radnika, pravih stradalnika, doneti rezultate. U Italiji lekari rade danonoćno, spavaju po ćoškovima, bezmalo nijedno drugo oboljenje se više ne leči, svi specijalisti raznih grana medicine, pa čak i penzionisani lekari su u rovu, na prvoj liniji fronta. Bore se i oboljevaju. A najstrašnije im je, kažu, što zbog nedovoljnih kapaciteta, moraju birati koji pacijent može na respirator, a koji ne, ili jednostavnije: ko dobija šansu da preživi, a ko ne.

    Svet se preko noći promenio. Jedna galopirajuća pandemija nediskriminišućeg virusa šifrovanog imena, i naprečac postajemo odgovorni ljudi, prihvatamo planetu kao zajednički dom, usvajamo ideju da svi do jednoga, svako ponaosob, bez ikakve razlike, utičemo i delimo sudbinu čovečanstva. Pomažući drugima, saznajemo, da tako pomažemo i sebi, najednom se borimo, ne isključivo za sebe, već i za druge, umesto svevladajućeg JA – izvire nekakav MI princip na horizontu. Jednostavno, jednog jutra smo se probudili kao humanisti. Ova nevidljiva, ravnodušna i surova partikula, bez samosvesti ili agende naterala nas je sve da shvatimo, pa i one najmoćnije kormilare planete, da smo kao ljudska vrsta svi uzajamno povezani, a lomljivi i ništavni kao individualna bića, ma kolikom se moći okružili. Zatrpani tako lavinom vesti, straha i negativnih berzanskih indexa, čak i oni shvataju da dojučerašnje stanje nejednakosti, eksploatacije i ignorancije, jednostavno, nije održiv sistem.

    Tek kada radnici širom sveta budu sposobni i zdravi, svet će moći da nastavi tamo gde je stao.

    I tu dolazimo do glavnog pitanja: da li ćemo, ovako osvešćeni i probuđeni stanovnici planete, nakon ovog otrežnjujućeg iskustva, samo nastaviti tamo gde smo stali?

    Probuditi se tog pobedničkog jutra, upaliti TV, kao nakon kakvog zemljotresa, poplave i cunamija, pobrojati žrtve, izjaviti nemu sućut i nemoćno slegnuti ramenima ka ekranu sa kojih će moćnici nanovo demonstrirati moć, političari sprovoditi staru politiku, a preplaćeni sportisti pikati loptu, jer eto, shit happens, a mi ‘ajmo još jedan krug.

    Ili ćemo možda ovaj probuđeni refleks za preživljavanjem vrste, nagonski impuls solidarnosti i šokom osvešćeni internacionalizam nositi u mislima, sanjati u snovima i zahtevati na javi. Glasno i svakodnevno. Jer videli smo da je moguće. Treba samo uplašiti moćne.

    Zato, ovo pitanje, baš sada, baš u jeku borbe protiv zaraze, moramo smo sebi postaviti.

    Posmatrajući istorijat tih pokušaja, jasne su indikacije da kao civilizacija teško i skupo učimo. Tek nakon bolnog i tragičnog iskustva artikulišemo napore za stvaranjem pravednijeg i slobodnijeg sveta, ali se uvek nekako na kraju umorimo, razjedinimo ili zaludimo, jer, deluje nam i to ne slučajno, da forma i dizajn okova mutira brže i upornije nego što ih mi prepoznajemo i na njih reagujemo.

    Možda zvuči uzaludno, ali hajde da zamislimo, da nakon što COVID – 19 stavimo pod kontrolu, postanemo solidarni i van sopstvenih interesnih sfera i granica, da skačemo na nepravdu koja nas ne boli, da kažnjavamo štetočine koje deluju protiv opšteg interesa svih ljudi i prirode, da svaki diskriminisan, eksploatisan i ponižen čovek predstavlja poniženje i za svakog od nas, da doktorsku požrtvovanost neće osetiti samo onaj sa novcem, da ne trpimo više sistem koji pomaže privilegovane, a izrabljuje ostale.

    Jednostavno, zamislimo da ćemo postati kliconoše jednog virusa lepšeg imena. Virusa slobode.

    Autor Teksta: Đorđe Miketić

    Autor ilustracije: Žolt Kovač

    Podeli ovaj članak: