Autor: Stefan Slavković
Ilustracija: Ksenija Pantelić
Ishrana nije samo stvar životnog stila i pukih izbora koje pojedinci donose ili ne. Ona je, u dobroj meri, ogledalo u kom se jasno vidi socijalni status osobe, ali je i posledica čitavog spektra politika koje se u zajednici sprovode ili, još češće, ne sprovode. Čitajte u tekstu Stefana Slavkovića o tome zašto u svetu u kom živimo više creva krče od gladi nego od ispunjenosti, zašto je gojaznost daleko češće znak siromaštva i loše ishrane nego bogatstva, te zašto su zemljoradnici i farmeri, globalno govoreći, među najsiromašnijim ljudima.
Kalifornijski fotograf Piter Mencel osmislio je projekat koji kao da savršeno miri ležernu samodovoljnost, karakterističnu za zemlje prvog sveta, i angažovanost, koja može da osvetli kutke drugog, trećeg i ostalih svetova. Naime, putovao je planetom i slikao porodice raspoložene da pred objektiv postave svoje nedeljne zalihe hrane i pića, i da s publikom podele koliko ih je sve to koštalo. Apsolutni rekorder je porodica Melander iz Nemačke, koja za obilje svežeg voća i povrća, litre piva, kilograme mesa i ponešto smrznutih poslastica nedeljno izdvaja 320 funti. Sledi porodica Revis iz Amerike, koja za pice, procesirane namirnice i šećerom bogate sokove nedeljno daje 219 funti. Dakle, u tih stotinak funti razlike – ili četiristo ako računicu prevedemo na mesečni nivo – staje i ogromna razlika u kvalitetu kupljenih namirnica. U redu, može se reći, prehrambena kultura i propratne navike drastično variraju od zemlje do zemlje a kamoli od kontinenta do kontinenta. Ipak, je džank fud američki izum.
Međutim, podtekst slika je da i u Nemačkoj i u Americi postoji na hiljade porodica koje izdvajaju manje novca za hranu i piće od onih koje su u projektu učestvovale, ali da je onih koje izdvajaju više novca brojčano daleko manje. Mencel je više srednje potrošače pronašao u zemljama Dalekog istoka (Južna Koreja, Japan, Kina), potom Evrope (od Francuske do Bosne i Hercegovine), a na začelju je porodica Abubakar iz Sudana, koja za nekoliko kesa različitog zrnevlja i jedan jedini galon vode daje tragičnih 79 penija. S obzirom na razlike u brojnosti članova – Abubakara je šestoro, a Revisa svega četvoro – ni naziv Mencelovog projekta nije bez osnova: Gladna planeta, jer je jasno da mnogo više creva na svetu krči od gladi nego od ispunjenosti.
Većina zemalja Afrike tradicionalno se ukazuje kao poprište neuhranjenosti, „globalni Istok” se, zahvaljujući bezmalo robovlasničkom autsorsingu radne snage, ipak izdiže iznad granice apsolutnog siromaštva što se odražava i na popunjenost tanjira i šerpi, a zemlje kapitalističkog centra i razvijenije zemlje poluperiferije u sebe neretko pakuju sve društvene staleže i slikovnosti, od Bijafre do Dubaija. Ipak, određene zakonomernosti postoje i po pravilu se međusobno odnose kao padajuće domine. Bogatiji delovi gradova imaju više pijaca, piljarnica i prodavnica koje nude veći izbor hrane. Siromašniji moraju da se dovijaju po ogromnim supermarketima gde je ponuda samo naizgled veća. Računa se na to da ljudi u bogatijim delovima gradova raspolažu s više novca pa da, samim tim, mogu da naprave šoping listu koja će pomiriti većinu nutritivnih zahteva ako ne i sve. Ljudi u siromašnijim delovima moraju da u skromniji budžet spakuju više kalorija, koje je, pak, često lakše „sabiti” u procesirane namirnice „obogaćene” solima, šećerima, zasićenim mastima, aditivima i različitim konzervansima. Posledice toga su veća gojaznost u siromašnijim društvenim staležima, brže razvijanje hroničnih oboljenja, kancera, kraći životni vek i veći izdaci za zdravstvenu zaštitu.
Tako dolazimo do dvostrukog paradoksa – s jedne strane, gojaznost je daleko češće znak siromaštva i loše ishrane nego bogatstva, a s druge su, globalno gledano, među najsiromašnijim ljudima upravo zemljoradnici i farmeri.
„Zdravije telo vodi ka većoj fizičkoj produktivnosti. Deca koja se dobro hrane su inteligentnija, bolji su učenici i produktivniji su kada odrastu. Populacija koja se dobro hrani troši manje sredstava na lekarsku negu. Ekonomska korist od poboljšanja ishrane je veoma velika”, rekla je Džoj Famafi, potpredsednica odeljenja za ljudski razvoj Svetske banke, prilikom promocije serije istraživanja o uticaju kvaliteta ishrane glasovitog medicinskog časopisa The Lancet. Prema njenim rečima, čitav svet bi bio na dobitku kada bi programi finansijske pomoći bili usmereni na popravljanje situacije u nerazvijenim zemljama i zemljama u razvoju. Čak i ekonomski! Na svakom dolaru koji se utroši na dodavanje vitamina ishrani, povećanjem plata i produžavanjem radne sposobnosti se zaradi čak sedam. Svaki dolar potrošen na zamenu obične soli solju sa jodom u perspektivi bi doneo 28 dolara, a na dodatak gvožđa nepojamnih 84 dolara. Iako su ova istraživanja bila kvalitativna i uskospecifična, dakle, slepa za druge geopolitičke okolnosti, rastuću inflaciju i prekide u lancima snabdevanja – pa i kompleksne uvozne i izvozne politike zbog kojih je, recimo, u srpskim supermarketima lakše naći skuplje maline iz Italije nego jeftinije a kvalitetnije iz Arilja – dovoljno su indikativna da ih treba uzeti u razmatranje. Drugo je pitanje zašto se globalnoj kapitalističkoj ekonomiji više isplati da održava status kvo nego da poveća ukupni svetski BDP preraspodelom sredstava u smeru nivelcije kvaliteta ishrane,na primer, da Abubakare izvuče iz praktično životne ugroženosti, budući da su njihova izdvajanja za hranu i piće čak četiri stotine puta manja od izdvajanja Melanderovih.
Zaseban rukavac istog problema je permanentno obaranje cene sirove, neprerađene hrane, zbog čega u tekstu ranije pomenuti farmeri neretko jedva sastavljaju kraj s krajem.
„S jedne strane, nejednakost u kvalitetu ishrane ispostavlja se u najmanju ruku kao jednako važan, ako ne i kao važniji, zdravstveni, pa i društvenopolitički, problem od nedostatka hrane. S druge strane, brojne regulacije i standardi, koje razvijenija tržišta nameću kada je reč o kvalitetu uvezene hrane, dosta utiču na nerazvijene zemlje i zemlje u razvoju. Recimo, afrički farmeri se nađu u nevolji kad treba da svoje useve izvezu u EU ili SAD jer njihov način uzgajanja ne odgovara zapadnjačkim. S treće strane, jasno je da to da li će se naći ispod ili iznad granice siromaštva direktno zavisi od toga da li će uspeti da učestvuju na razvijenijim tržištima. Potrebna je promena globalne prehrambene politike jer u njoj trenutno postoje problemi koje nijedna subvencija ili investicija ne može da reši”, kaže profesor Johan Svinen, jedan od šefova tima pri projektu FOODSECURE koju finansira EU.
Kada je o situaciji u Srbiji reč, iz godine u godinu je sve nepovoljnija. Dok se u razvijenijim delovima sveta, kojima Srbija teži, na hranu i piće mesečno izdvaja između petnaest i dvadeset odsto mesečnih primanja, kod nas taj udeo može da bude višestruko veći – u proseku 43,7 odsto, prema istraživanju Republičkog zavoda za statistiku.
Ili, još preciznije: minimalna potrošačka korpa je u januaru 2022. godine iznosila 41.758 dinara, a prosečna 80.891 dinar. Obe vrednosti su se u poslednjih deset godina uvećale za 25 odsto. Dalje, ilustracije radi: prosečna plata na nivou Srbije kreće se oko 500 evra, u Beogradu kao glavnom stecištu poslovnih i političkih interesa oko 700 evra, a minimalna zarada, koji prima oko 350.000 ljudi (neki samo zvanično, dakle, ni toliko), dobacila je do bednjikavih 33.805 dinara. Misaonog eksperimenta radi, šansa da neko s visokim primanjima za hranu i piće izdvaja čitavu minimalnu zaradu, a možda i prosečnu zaradu na nivou republike nimalo nije zanemarljiva, i već bi tu trebalo da bude jasno da kvalitet kupljenih namirnica ne može da bude ni izbliza isti. Naročito ako u računicu uvedemo još zvaničnih statistika koje izvesno odudaraju od ekstremnijih primera kojih je sve više – u prosečnoj potrošačkoj korpi najviše se novca izdvaja za hranu i bezalkoholna pića, a isto važi i za minimalnu potrošačku korpu gde je postotak veći, iako su apsolutne vrednosti manje – 38,42 naspram 45,04 odsto, odnosno 31.078 spram 18.807 dinara. Zatečena logika je jasna: što su primanja niža, izdvajanja su veća, iako u konačnici fiskalnih računa iznose malo više od polovine izdvajanja prosečnih primanja. Neko s minimalnom zaradom će kupiti lošije namirnice i na njih će možda dati manje para nego neko ko prima prosečnu zaradu, ali će u odnosu na mesečni kućni budžet izdvojiti više, što će, pak, uticati na sredstva raspoloživa za kulturu, obrazovanje, odeću i obuću, i tako dalje.
Čak ni te i takve namirnice, međutim, neće namiriti nutritivne potrebe odraslog čoveka. U minimalnoj potrošačkoj korpi će se tako naći 93 grama sveže piletine, 60 grama sveže svinjetine i oko 10 grama sveže junetine, tj. 163 grama svežeg mesa dnevno; ostatak mesa spakovan je u viršle, paštete i druge suhomesnate prerađevine. Voće se raspoređuje u 243 grama dnevno, a povrće u 800 grama dnevno. Kao da slika nije dovoljno sumorna, valja podsetiti da je minimalna potrošačka korpa za oko 7.000 dinara manja od minimalne zarade, a da osobe koje primaju minimalnu zaradu od nje neretko moraju da izdržavaju više članova porodice, od kojih su mnogi deca.
Ishrana i kvalitet ishrane se tako ukazuje kao ekonomsko, a samim tim i političko pitanje, koje principijelno ne zavisi od države niti sredine, ali u praksi i te kako zavisi od lokalnih specifičnosti.