Milan Milišić je bio dubrovački i beogradski pesnik. Rođen je u Dubrovniku, a studirao u Beogradu, gde je diplomirao Opštu književnost i teoriju književnosti na Filološkom fakultetu. Ranih sedamdesetih je nekoliko godina živeo u Londonu, posle čega se vraća u Dubrovnik. Objavio je više knjiga pesama, pisao je putopise, romane, dramska dela i knjige za decu, bavio se novinarstvom i radio kao dramaturg u pozorištu. Preveo je Tolkinovog „Hobita“ zajedno sa prvom suprugom, Meri Milišić. U dubrovačkom omladinskom listu „Laus“ 1982. izlazi njegov tekst „Život za slobodu“, koji je protumačen kao „napad na tekovine socijalizma i NOR-a“, zbog čega je osuđen na sedam meseci zatvora, što je preinačeno u tri godine uslovno. Bio je gostujući predavač na Univerzitetu u Njujorku 1986. godine, a 1990. kao Fulbrajtov stipendista boravi na Univerzitetu Amherst u SAD-u. Poginuo je u svojoj kući u Dubrovniku 5. oktobra 1991, kao prva civilna žrtva granatiranja grada. Životna saputnica Milana Milišića, slikarka Jelena Trpković, posthumno je objavila jedanaest njegovih knjiga
Između dve bratske nelagode jednog živog jezika
Miljenko Jergović
Milan Milišić, što god je pisao, u kojemu god žanru i u koje bilo svrhe, bio je pisac čistih, jasnih i svijetlih slika, misli i rečenica. Čak i njegova lirika, u svim fazama, bila je savršeno jasna. Kroz te bi se pjesme vidjelo kao kroz najčistije staklo, i ništa u njima nije bilo zamućivano ili zamrljano, kako to već pjesnici često rade kada ne znaju čime bi i kako dovršili stih ili poantirali pjesmu. Milišić je svoje pjesme pisao na najteži mogući način: tako da ništa ne sakrije, ne pozove se ni na kakvu modu, ne prihvati ničiji stil, ne pokaže nikakvo drugo znanje, osim znanja da napiše tu i baš takvu pjesmu. Zato njegova poezija unutar hrvatske i srpske književnosti djeluje bezvremenski ili izvanvremenski, napisana bilo kad, bez sigurnih uporišta, bez sidra i veza, slobodna u vremenu i jeziku. Šteta što je malo čitatelja, pa i onih profesionalnih, koji mogu shvatiti kako je teško pisati tako. One koji će shvatiti mogla bi izjesti ljubomora.
Tim načinom savršene jasnoće Milišić je pisao i eseje, i one famozne “Otoke”, čudesnu putopisnu prozu u kojoj ništa nije lirikom premolovano, ništa nije mađioničarskim trikovima uljepšano i očuđeno, nego je sve onako kako je viđeno, omirisamo, čuveno ili čuhnuto… Od pjesama i eseja do “Oficirove kćeri” nije velik put. Isti je to glas, ista veličanstveno jednostavna, njegovana imaginacija. “Oficirova kći” nije roman na kojemu bi se poznalo da ga je pisao čovjek koji je bio pjesnik, a to mu je samo izlet u prozu. Nije ga pisao ni čovjek koji je, nakon svih napisanih pjesama, prepoznao u sebi proznog pisca. Isti je to glas, kažem vam, u istom bi se tomu sa svim njegovim pjesmama lako objavio i ovaj roman.
Milan Milišić je bio raskošno obrazovan i zainteresiran pisac. Živio je u Londonu i u Americi, rano upoznao poeziju Josifa Brodskog, bio obasjan Juanom Ramonom Jimenezom, imao strasti za daleke, latinoameričke revolucije i revolucionarne i pučke pjesnike, poznavao je i volio rock psihodeliju San Francisca s kraja šezdesetih, bio je komunist i antikomunist, dosljedan i savršeno proturječan, i sve ga je to, uz bogomdani jezični i pripovjedački dar, činilo jedinstveno jednostavnim, jasnim, čistim pjesnikom i pripovjedačem. Druge, manje darovite, obrazovanje bi činilo složenijim, kompliciranim i kompleksnim, dok je Milišić, kao zen mudrac, težio jednostavnosti.
Pritom, on je u pjesmama, esejima i u romanu vrlo lokalan pisac. Uvijek insistira na toponimima, lokalnim običajima, naravima i osobnim imenima. Ne brine ga hoće li svatko razumjeti nijanse njegova jezika, kulturološke aluzije i anegdote. Nema potrebu za poopćavanjima, ni za tim da njegovu priču ili pjesmu prepoznaju i oni koji, recimo, nisu iz Dubrovnika. Svako mjesto, čovjek, kamen i stablo, moraju imati svoje pravo ime, makar sve to imalo smisla za jednoga jedinog, ili za nijednog čitatelja.
(…)
Milan Milišić hrvatski je i srpski, ili hrvatskosrpski pisac, a valjda i najveći živi pisac grada Dubrovnika. Nedodirljiv i neprisutan, Milišić je povlašteni njegov posjednik i gospodar, u nekom plemenitijem smislu riječi. Taj grad jedino je sasvim pouzdano mjesto njegove pripadnosti, jer hrvatska i srpska književnost oko Milišića dijele samo zajedničku nelagodu. Hrvati imaju nelagodu s okolnostima njegova života, Srbi s okolnostima njegove smrti. Koliko god nama prisutnima takav Milišićev položaj djelovao neudobno, zar bi se za velikog pisca moglo naći bolje i sretnije mjesto od tog, između života i smrti, između dvije bratske nelagode jednoga živog jezika?
(odlomci iz teksta „Milan Milišić, jedna mladost u Dubrovniku“, objavljenog 31.12. 2011.)
Stihovi za pomirenje
Jedni su bili na jednoj strani
Drugi su bili na drugoj strani
Jedni su, zdvojni, dizali ruku do čela
Drugi su, u grču, upravljali ruke u nebo
Jedni su, u groznici, vikali
Drugi su samo izvršavali naređenja
Nije li vrijeme da prignemo koljeno
Da izgovorimo stihove za pomirenje?
Jedni su poslije zurili u svoj potpis ne prepoznajući ga
Drugi su doznali da iz tuševa ne teče voda
Jednima su prsti otpadali od studeni
Drugi su skupljali prste i stavljali ih u džep
Jednima će se zauvijek činiti da su zamalo uspjeli
Drugi će sve pogaziti da budu u pravu
Na nama je samo da prignemo koljeno
Da kažemo stihove za pomirenje.
Jedni su molili, drugi su bili neumoljivi
Ruke na prsima, ruke sastavljene, na grlu
Jedni su jednu volju imali, i silu
Drugi su gazili, u kaci, vino srdnje i gnjeva
Jedni su napisali posljednju poruku
Drugi su je sakrili, nije pisalo ništa važno
Ima li snage da se prigne koljeno
Da se izgovore stihovi za pomirenje?
Jedni su imali razjapljena usta
Drugi su imali zlatne zube
Jedni su plakali jer su vrata bila zaključana
Drugi su nastojali zaboraviti viđene prizore
Jedni su ostali ležati otvorenih očiju, na leđima
Drugi ničice pali, što im oteše san –
Zar je tako teško prignuti koljeno
Izgovoriti stihove za pomirenje?
Jedni su nastojali prigušiti krikove
Drugi su sklanjali pogled ispred nepoznate djece
Jedni su se luđački smiješili s planovima u glavi
Drugi su opominjali da je hrana otrovana
Jedne je kazna dopala na početku
Druge je dočekala na kraju
Hoćemo li, konačno, prignuti koljeno
Hoćemo li izgovoriti stihove za pomirenje?
Jedni su govorili, da bi se što manje doznalo
Drugi još šute, slomljeni šutnjom
S ulice su dopirali zvukovi parade
I frcao mlad grašak uskršnjih zvona
Mame su kuhale između dva zločina
Muškarci su čekali da budu još jednom viđeni
Možemo li prignuti skrutnuto koljeno
I protisnuti stihove za pomirenje?
Jedni trče i trče niz beskrajni peron
Drugima ruže cvatu u tijelu
Jedni podižu klobuk i plotun odjekuje
Drugi spuštaju nož i gledaju krv u tanjuru
Jedni izdvajaju riječi kao kamenčiće iz leće
Drugi ih proždiru u nerazboritoj hitnji
Nama dostaje da prignemo koljeno
Da izgovorimo stihove za pomirenje.
Iskazi su svi od jada, i ludila
Krv se od njih uzburka, i bjesni, i udara, usred noći
Dok unutra krepavamo od šutnje, prepunjeni šutnjom
Kao fekalijama kontejner otetog aviona
Jedni proklinju druge, drugi negdanju pouzdanost
Jedni bi da se svete, drugi iscrpljuju nadu
Ima li boljeg časa da prignemo koljeno
Da izgovorimo stihove za pomirenje?
Jedni su potpisali sva ljudska djela
Drugi ne nalaze gdje bi se dalo mirno sklopiti oči
Jedni su znali da je drugo isto
Drugi da je tomu zauvijek kraj
Javlja se konačno ova gladna zora
Koja svjedoči da bi moglo biti drukčije:
Da ne budemo više jedni nego drugi
Da prignemo koljeno, da izgovorimo stihove za pomirenje.
O nacionalizmu
(1990)
Sukob je zajednička kob, SU-KOB!
U suštini nacionalizama je vjerski rat.
A vjerski rat – što je?
Djetinjasto otimanje za naklonost Božju.
„Zatvorili smo vrata od balkona i sklonili smo se ispod ragastova od njegove radne sobe. Tu smo bili zagrljeni. Bombe su padale okolo. Stajali smo tu zagrljeni i Milan je rekao: ’Oni će nas da pobiju’. Onda me je pustio i rekao: ’Molim te, moram da se prekrstim’. Prekrstio se. Onda se sve smirilo. U jednom trenutku Milan je skočio i rekao: ’Zaboravili smo juhu, moram da vidim da li je uzavrila’. Otišao je u kuhinju. Na stolu u kuhinji je stajala moja čašica rakije. On mi je dodao i rekao: ’Kako ti je tužna ova polupopijena čašica rakije’. To je zadnje čega se sećam. Ne znam da li sam bila u nesvesti, da li sam bila ošamućena. Znam samo da sam otvorila oči, toga se sećam, i videla sam dim, potpuni mrak a sve je osvetljeno. Gledala sam kako kuhinjskih vrata nema, kako nema prozora. Bila je strahovita tišina. I znala sam da je Milan mrtav.
(Jelena Trpković, likovna umetnica i partnerka Milana Milišića, emisija „Peščanik“, 2001)
foto: privatna arhiva
