Nebojša Popov (1939-2016) bio je sociolog, pravnik i antiratni aktivista. Zbog angažmana u studentskom pokretu i veze sa filozofskim časopisom Praxis i Korčulanskom ljetnom školom, centrima kritičkog promišljanja jugoslovenskog socijalizma, 1975. je izgubio posao asistenta na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Najveći deo radnog veka proveo je kao upravnik Centra (kasnije Instituta) za filozofiju i društvenu teoriju, a dvadeset godina je bio i glavni urednik lista „Republika“. Bio je jedan od osnivača prve demokratske političke organizacije u Jugoslaviji – Udruženja za jugoslovensku demokratsku inicijativu (UJDI) 1989. godine, i član Glavnog odbora Građanskog saveza Srbije (GSS). Bio je i osnivač grupe građana „Živeti u Sarajevu“ koja je organizovala proteste zbog opsade i razaranja Sarajeva i razne oblike pomoći Sarajlijama. Posle demokratskih promena zalagao se za prava radnika osiromašenih i opljačkanih u procesu tranzicije. Istraživao je feministički pokret u Srbiji i Jugoslaviji, i bio jedan od najtemeljnijih kritičara srpskog nacionalizma, o čemu svedoče knjige „Srpski populizam“, „Iskušavanja slobode: Srbija na prelazu vekova“, „Kako smo dospeli dovde“, te zbornik „Srpska strana rata“. Dobio je nagradu „Dušan Bogavac” za etičnost i hrabrost, nagradu međunarodne organizacije novinara SEEMO i mnoga druga priznanja.
Pismo Jovanu
Dragi Jovane,
Pognute glave od stida i zbog nemoći slušao sam Vas juče, u Pionirskom parku, kako Beograđanima odgovarate na pitanje ko ruši Sarajevo, predočavajući nam slike o stradanju sarajevskih mirovnjaka, među kojima je bio i Vaš otac, pod kuršumima snajperista iz pratnje vođstva Srpske demokratske stranke, i o bombardovanju grada od strane srpske i jugoslovenske vojske. Nije Vam promakla činjenica da ubijaju i oni drugi, rekoste, mahom došljački šljam. A kada ste nas priupitali da li znamo da se Mostar i Sarajevo bombarduju u naše, srpsko ime, i da gradorušitelji gledaju na Beograd kao na svoju prestonicu, ostao sam prikovanog pogleda u zemlju. Pogledao sam oko sebe tek kada sam čuo vašu molbu da učinimo nešto ne bi li se užas zaustavio.
Pogledao sam i video mahom poznata lica sa mirovnih skupova iz proteklih godinu dana. A čuli ste i sami da i među nama, juče okupljenima, ima pristalica rata za „srpsku stvar“ i onih koji svu odgovornost za zla koja su nas snašla svaljuju na one druge, pa i na nas koji vinovnike rata vidimo i među srpskim ubicama i pljačkašima. No, čak i da smo svi odlučni protivnici rata, nikada nas nije bilo više od koje hiljade na antiratnim protestima. I ne može nas utešiti to što se ni toliko građana nije našlo na ulicama Ljubljane ili Zagreba, jer je i odande pokretan rat, a i danas hrvatske trupe ubijaju i ruše, i po Bosni i Hercegovini. Beograd je uvek bio nešto osobito, zato ga volimo, iako mu preti srozavanje na predgrađe Malog Mokrog Luga, Knina ili Pala!
Verujte mi, Jovane, da ne mogu biti spokojne savesti zato što sam bio na svim mirovnim skupovima u Beogradu i što sam javno govorio, kad god sam mogao, o odgovornosti srpskog režima za ratni požar koji hara našom zemljom, ostavljajući nas, Beograđane, ipak izvan najvećih ratnih strahota.
Kada telefonske veze omogućuju, razgovaram sa prijateljima iz Mostara i Sarajeva, slušam njihove patnje i vapaje za razumevanje i pomoć. I opet me obuzima očajanje što ništa ne mogu učiniti protiv stihije smrti, postiđen što je ona već zahvatila njih, a mene još mimoilazi. U dugim noćnim razgovorima prisećamo se kako smo godinama nastojali, i u Mostaru i u Sarajevu, da se udružimo protiv nacionalizma i šovinizma i zla koje nam donose. Organizovali smo dijaloge o Kosovu i osnovali okrugli sto radi sprečavanja totalnog rata, ali smo ostajali kratkih rukava, ne samo bez rezultata nego i bez odgovarajuće podrške građana, koji su sve više sledili nacionalne vođe, pa i bez potpore političkih stranaka koje su samo prividno propovedale ideju o toleranciji, dijalogu, kompromisu, miru i demokratiji, a zapravo davale legitimaciju ratnim politikama svojih nacionalnih režima. Čast izuzecima, ali izuzeci ne čine proleće. Shvatili smo šta nas je snašlo. Dok smo mi vodili dijaloge, organizovali tribine i mirovne koncerte, oni su se organizovali i naoružavali za prečišćavanje starih računa, za osvete i za ostvarenje kolektivnih snova o nacionalnim državama, ne pitajući se za cenu po koju će to ostvariti. U tome ih nismo mogli zaustaviti mi, marginalci, jer, kako vidimo, to nisu postigli ni Evropa ni čitav svet. Svugde gde je ljudski život na ceni, očevidno, nema spremnosti da se gine u balkanskim gudurama, osim kod onih koji su za novac spremni na sve, pa i da budu plaćene ubice.
Ponekad, dragi Jovane, u sve mučnijim razgovorima među mojim prijateljima o tome šta smo sve propustili da učinimo iskrsne i pomisao na oružanu borbu protiv ratovođa, ali se ubrzo pokaže da bi to bio samo produžetak rata, a da nismo uvereni da smo sva neratna sredstva iskoristili.
U tome i jeste, po mom uverenju, glavni uzrok naših nevolja, što nismo kadri da se ponašamo kao suvereni građani i političkim sredstvima zakoračimo ka miru i demokratiji. Još uvek je snažan straha od političkog angažovanja koje izlazi iz okvira lojalnosti režimu ili kolektivističkih ideologija. Još uvek je mnogo onih koji veruju da će ih sadašnje zlo rata nekako mimoići, kao što su se izmicali i ranije, dok su stradali protivnici diktature ili nedužni ljudi. Još uvek dok jedni stradaju drugi ćute, mada manje nego ranije. Pomahnitali kolektivizam prati umišljeni individualizam, najčešće upregnut u nacionalnu stvar, kako to pokazuju brojni primeri „vanstranačkih“ ili „nadstranačkih“ ličnosti. A sektaši, opsednuti svojom čistotom i nadmenim egoizmom i danas se nadmeću u razlozima s kim sve neće zajedno, čak i kada nam svima gori pred pragom, ako ne već i u samoj kući. Sve što nas je zadesilo liči na kabare iz vremena nadolazećeg fašizma i moglo bi izgledati zabavno da već nismo usred jednog od najprljavijih ratova u istoriji.
Uprkos svemu, ima nas i takvih koji se tešimo da postoji i „druga Srbija“, koja hoće mir i uljudan život. A ja bih rekao da je to tek neka zamišljena „treća Srbija“, ona građanska, okrenuta ka budućnosti i otrgnuta ne samo od boljševičke nego i od četničke, ljotićevske i nedićevske Srbije.
Hoću da verujem, dragi Jovane, da u Beogradu i čitavoj Srbiji ima više građana koji uskraćuju podršku ratu, koji saosećaju sa svim stradalnicima i žele da im pomognu, koji svoj istinski ljudski život vide tek u pomenutoj, budućoj „trećoj“ Srbiji. Koliko nas je, videćemo ubrzo po tome hoćemo li pristati na glasanje za novu vlast i neizmenjenu ratnu politiku ili ćemo se izboriti za istinske izbore za novu politiku i novu vlast.
Dok sam Vas juče slušao, pored stida osetio sam i malo ohrabrenje, jer ne pamtim da sam skoro slušao jednog mladog čoveka, maturanta, da na javnom mestu govori tako razborito i pošteno, i bez straha od politike. Ako među Vašim vršnjacima ima više takvih koji nisu obuzeti apatijom i apolitičnošću, može se pokazati da moje verovanje nije puka uteha i samoobmana. Vaš jučerašnji javni nastup doživeo sam, čak, i kao nagoveštaj obrta dešavanja, pogotovo kada ste uzeli u zaštitu i svoga oca, jer trenutno mahom roditelji bezuspešno cvile pred generalima nad sudbinom svoje dece.
Nadam se da ćemo se, ako preživimo, sresti i posle rata, koji će tim pre biti okončan ako u zajedničkoj borbi za mir budemo manje usamljeni i nemoćni, i ako svako od nas položi ispit građanske zrelosti.
Iskreno Vaš,
Nebojša Popov
Iz knjige „Druga Srbija – 10 godina posle: 1992-2002“, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, 2002. izgovoreno 1992. u SKC-u, u seriji razgovora u organizaciji Beogradskog kruga
Pobunjeni građanin, Jaroslav Pecnik
Nebojša Popov rođen je 1939. u Zrenjaninu, a nakon što je diplomirao na Pravnom fakultetu u Beogradu, duhovni interes je usmjerio sociologiji, tako da je upravo iz ove oblasti 1976. doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je kao asistent na predmetu Opća sociologija na Filozofskom fakultetu u Beogradu, ali 1975. je zajedno sa grupom uglednih beogradskih, a vlastima nepoćudnih profesora bio udaljen s te visokoškolske institucije, nakon čega je pet godina uzaludno tražio posao. Ipak, vremenom, vlasti su mu dozvolile da se zaposli u Centru za filozofiju i društvenu teoriju (kasnije Institut…) gdje je proveo najveći dio svog radnog vijeka. Budući da nikada nije težio političkim funkcijama, a po riječima dr Vesne Pešić „znao je sve o politici“, cijeli je život posvetio problematiziranju temeljnih društvenih pitanja (veliki doprinos je dao istraživanju feminizma), društvenih sukoba, ali i promicanju opće dobrobiti. U svom radu pokušao je osvijestiti potrebu kako od podanika vremenom stvoriti građanina, jer samo tako se društvo može riješiti totalitarnih ideologema. U vrijeme krvavog raspada Jugoslavije istakao se kao veliki antiratni aktivist, i tu je veliku ulogu odigrao časopis „Republika“ („list za građansko samooslobođenje“) u kojem je Popov igrao jednu od vodećih uloga (pokretač časopisa, urednik i autor). U borbi sa stalnom financijskom oskudicom, najviše zahvaljujući ugledu i autoritetu dr Popova, časopis je dobivao potporu i donacije iz inozemstva što je usprkos svim (za)branama omogućilo njegovo izdavanje. Za tzv. Drugu Srbiju, „Republika“ je bila od velike važnosti, jer je bila jedini otvoreni prostor za sličnomišljenike koji su imali hrabrosti otvoreno i kritički prozvati Miloševića i osuditi njegovu diktaturu, te promovirati ideje slobodnog pojedinca u slobodnoj zajednici.
Svakako treba napomenuti da je Popov bio i jedan od utemeljitelja Udruženja za jugoslavensku demokratsku inicijativu (1989), a u vrijeme najveće Miloševićeve popularnosti otvoreno mu se suprotstavio i u razgovoru oči u oči; pred tv kamerama tražio je od Vožda odstupanje s vlasti, jer sve narode bivše Jugoslavije uključujući i srpski, vodi u propast. Bio je i član Glavnog odbora Građanskog Saveza Srbije, stranke koja se pod vodstvom dr Vesne Pešić suprotstavljala ratnoj politici, koja je promovirala mirotvorstvo i demokratsko preuređenje Jugoslavije, a nakon njene propasti i Republike Srbije.
Jedan od najznačajnijih doprinosa dr Popova kao sociologa bio je uređivanje, danas već kultne knjige „Srpska strana rata“ (Beograd, 1996) u kojoj je sa 20-ak intelektualaca pokušao objektivno proučiti temu rata i srpske odgovornosti za taj strašni rat. To je bila knjiga otpora stihiji straha, mržnje i nasilja, a kako je pisao dr Popov u predgovoru ovog obimnog djela: „Želeo sam što je moguće preciznije utvrditi zašto neki ljudi pribegavaju sili, a neki joj se suprotstavljaju…“ Popov je vjerovao da će ovom knjigom potaknuti i ostale narode bivše Jugoslavije da naprave sličan projekt i ocjene vlastitu odgovornost za ratna zbivanja i strahote, ali na žalost do danas nitko na odgovarajući način to nije realizirao. Raspravljajući o uzrocima i načinima proizvodnje militantnih ideologija nacionalizma, analizirao je i devastiranje znanstvenih i kulturnih institucija koje su pod političkim pritiskom izdale svoju intelektualnu misiju i pretvorile se u logistiku „srpskog ratnog, osvajačkog pohoda“. Zajedno sa dr Kecmanovićem ustvrdio je kako u formiranju i forsiranju nacionalističke histerije ne igraju važnu ulogu samo složeni psihološki i socijalni procesi, već i naizgled banalne stvari poput beskrupuloznog razbojništva i općeg lopovluka. Mafijaški interesi političke mafije rezultiraju društvom u kojem dominira mafijaški klijentelizam u širokom rasponu od politike preko akademske zajednice i crkve pa do moćnih bankarskih i ostalih gospodarskih struktura. Stoga je Popov tvrdio: „Umesto da nacionalizam posmatramo uopćeno, valjalo bi ispitati kako on konkretno nastaje i postaje borbena ideologija“. Cijeli svoj stvaralački napor Popov je usmjerio upravo razotkrivanju te tajne, upozoravajući na tegobne traume koje nastaju ratom i na slabašne moći toliko nam potrebne katarze bez koje nema, niti može biti istinskog pomirenja na ovim našim prostorima.
(odlomak iz teksta objavljenog u Novom listu 16.04.2016)
fotografije: Medija centar, Goranka Matić
