Dubravka Ugrešić (1949-2023) jedna je od svetski najznačajnijih i najpoznatijih književnica sa našeg prostora. Dok je Jugoslavija još postojala, Dubravka Ugrešić je u svojim ranim knjigama na vrlo duhovit i inovativan način razbijala tadašnje i književne i društvene konvencije, a za roman “Forsiranje romana-reke” dobija i NIN-ovu nagradu postavši tako, posle čak trideset i četiri godine postojanja nagrade, prva žena koja ju je dobila. Rat i raspad države zauvek su promenili tok njenog života – u periodu cvetanja nacionalističkog jednoumlja, ona mu se glasno suprotstavila i tekstovima i javnim istupima, te zbog toga doživela neviđen medijski progon. Nedugo zatim napušta Hrvatsku i tako počinje drugi deo njene književne karijere u kojem je objavila romane „Muzej bezuvjetne predaje”, „Ministarstvo boli”, „Baba Jaga je snijela jaje“, „Lisica“, kao i knjige eseja „Američki fikcionar”, „Kultura laži”, „Zabranjeno čitanje”, „Nikog nema doma”, „Napad na minibar“, „Europa u sepiji“ i druge. I u prozi i u esejistici se bavila političkim ludilom koje je obuzelo čitav prostor nekadašnje Jugoslavije, iskustvom egzila, ali i time kako književnost i kultura oblikuju našu kompleksnu i često sasvim neveselu stvarnost.
Mali priručnik za preživljavanje
(odlomak iz eseja „Mali priručnik za preživljavanje“ objavljenom u knjizi „Kultura laži“, Fabrika knjiga, 2008)
Ponekad se s nostalgijom prisjećam jedne davne totalitarne godine koju sam provela u Moskvi. Moji prijatelji – slikari, pisci, intelektualci – živjeli su u sretnoj opoziciji režimu, svi disidenti, svi u podzemlju… Koji je to kreativan i uzbudljiv život bio! Ovdje svi plutamo na površini, ma kakvo podzemlje, glasali smo demokratski za demokratsku vladu, sami smo birali… I što je meni, jesam li ja luda, što bih ja htjela, kruha preko pogače, pomiješala sam vremena, zar ne raspoznajem više demokratski od totalitarnih režima!?
Preživjet ću, mislim, neću izlaziti napolje, neću nikoga viđati, otvrdnut ću… Sa zadovoljstvom primjećujem kako se na mome srcu hvata podobna korica ravnodušnosti. Svaki čas eksplodira pokoja srpska kuća, tko im je kriv kad su gradili na našem, neka malo vide kako je to kad se ruši krov nad glavom, ponavljam replike koje sam čula, i vidim ljubazno odobravanje okoline. Počesto je pretučen pokoji nizašto kriv Srbin, ali ja se ne zbunjujem, svladala sam note, neka malo vide kako je to kad se po nevinom tuče, kažem, i vidim ljubazno odobravanje okoline. Nitko se ne mršti, nitko ne komentira, svi složno kimaju glavama. Kao da se cijela država, slatka mala Hrvatska, pretvorila u školski zbor i svaki dan poslušno vježba zborsko pjevanje. A dirigent je, zna se…
Više se ne nerviram, odlučila sam preživjeti. Pratim kako mali tihi rodoljubi premještaju ćirilične knjige u podrume, na svoju ruku, dakako, ali jednoga dana će im potomci sigurno biti zahvalni. Pratim kako s neke škole skidaju ime Ivana Gorana Kovačića, hrvatskog pjesnika koji je napisao najsnažniju i najljepšu ratnu poemu u hrvatskoj književnosti. Škola ima sada novo ime, neki datum vezan uz hrabre hrvatske branitelje. Dosta nam je tih predstavnika jugo-komunističke kulture, kažu zagovornici novih kulturnih akcija. Imate pravo, kažem, i spremam knjigu Ivana Gorana Kovačića na svojoj polici iza nekih drugih knjiga. Ponavljam gestu kao citat, gotovo s nostalgijom. Naučila sam kako se to radi za vrijeme one godine boravka u Moskvi. Tamo se pola ruske avangardne književnosti dalo sakriti iza Lenjinovih djela.
Pratim kako ruše spomenike: Nikoli Tesli u Glini, Ivi Andriću u Višegradu, žrtvama fašizma na Braču. Pratim kako na istome otoku podižu spomenik Genseheru. Danke Deutschland, danke Genscher. Ne nerviram se, zašto bih se nervirala. Gradovi su nam, zaboga, srušeni do temelja, a ja se nerviram zbog nekog tamo spomenika. Uostalom, prirodno je da u demokraciji ljudi grade spomenike kakve hoće i sruše one što im nisu po volji.
– Mi smo uvijek gradili, to je nama u genima. Ako nešto usput slučajno i srušimo, to nije naš običaj, naučili smo to od onih divljaka Srba – kaže moja susjeda.
– Imate pravo – kažem, prisjetivši se svoje odluke da ću preživjeti.
Meso mi zaista ne fali. Kolesterol mi se bitno smanjio. Na preživljavanje sam se navikla, sasvim mi lijepo ide od ruke. Istina, malo mi teže pada kad vidim da se život, taj što je preostao, pretvorio u iscrpljujuću simultanku zbiljskih tragedija i kiča. Malo me guši od televizijskih kadrova na kojima predsjednik države udovicama i majkama poginulih vojnika svečano uručuje ordenje. A one, majke i udovice, smjerno uzimaju hrpicu metala i, gle, u znak zahvalnosti za poginula muža ili sina pokoja ljubi predsjednikovu ruku! Ali ako se potrudim, ako zažmirim na jedno oko, preživjet ću.
Ponekad me spopadne muka kad vidim mješavinu straha i obožavanja na licu naroda, tako bestidnu javnu čežnju krda za vođom, ali ako zažmirim na oba oka, preživjet ću i to nekako. Zahvati me gađenje kad čujem kako moji sugrađani sve češće svog demokratski izabranog predsjednika odmila zovu „otac”, „ćaća” „stari”, smetnuvši s uma da su „starim” još prije desetak godina zvali Tita, ali i s gađenjem ću izaći na kraj.
Ponekad me žigne u predjelu srca kad vidim narod koji, busajući se u prsa svojom tisućljetnom poviješću, tako lako zaboravlja one godine koje su bile njegova osobna povijest, njegov mali, osobni život. Malo mi je teže kad vidim medijsko dizajniranje države kao žrtve, dok su u isto vrijeme ljudske žrtve tako brojne i tako anonimne. Teško mi je, kažem, ali i s tim ću nekako izaći na kraj.
Preživljavanje mi, kažem, nešto teže ide od ruke kad na televiziji vidim kadrove u kojima sudionici, poput glumaca u vampirskim filmovima, pokazuju prema kameri križiće. Muškarci razdrljenih košulja da bi se križić bolje vidio, žene ogoljenih vratova… Mi smo pravovjerni, mi smo lojalni, mi smo zapadna kultura, mi nismo zvijeri gladne krvi kao naši neprijatelji – panično signaliziraju križići gledateljstvu. Ali i s tim ću, kažem, izaći na kraj. Nisam glupa, znam što su prioriteti. Križić više ili manje, sitnica prema gubitku života.
– Vi ne nosite križ? – pita me znanica.
– Ne – kažem.
– Kaj ste bili komunjara?! – kaže srdačno. Križić oko njezina vrata popraćuje repliku pravednim, zlatnim bljeskom.
Preživljavanje postaje nepodnošljivim kad pomislim na luđake koji stoje na kormilu razbijenog broda, na sve one strašne, znojne balkanske vlastoljupce koji su se poigrali s milijunima života. Preživljavanje je neizdrživo kad pomislim na osobne tragedije, na tisuće onih koji su izgubili živote, na one koji su nestali, na one koji su raseljeni, na one koji su izbjegli, kad pomislim na žrtve po logorima, na djecu, na one koji su preživjeli pakao, na one u Bosni koji pakao još žive, na one koji će ga tek živjeti, na krvnike koji su donedavno bili tek dobri susjedi, na žrtve od kojih će neke i same postati krvnicima. Znojim se kad pomislim na tisuće i tisuće osobnih sudbina, na tu strašnu, krvavu demontažu osobnih života. Tko će to platiti, koja će to nova država zaliječiti rane, koja to nova putovnica može nadoknaditi gubitak djeteta, koja to državna granica može vratiti živote, pitam se…
– Nemoj se pitati, jer tako nikada nećeš preživjeti – kaže moja mama nekim nepoznatim, skautskim tonom.
Jedan moj znanac obolio je od teške bolesti. Želim preživjeti, rekao je. Moj znanac je preživio, ali se pritom jako promijenio. Ima odsutan pogled, nesposoban je da primi poticaje iz vanjskog svijeta, cijelo vrijeme drži ruku na bilu. Mjeri puls, osluškuje rad vlastita srca. Povremeno sjenka mržnje pređe njegovim blijedim, ispranim licem. Mrzim zdrave, kaže jednostavno.
Stanje preživljavanja je stanje emocionalnog, socijalnog i moralnog autizma, pobjeda donosi trajno oštećenje, neku vrstu bešćutnosti.
Neki dan nazvala me prijateljica iz Zadra, provela je ondje cijelu ratnu godinu. O, sada je bolje, kaže, imaju vodu i struju svaki drugi dan, samo što ljudi umiru, opustili su se pa umiru, da, sada je neusporedivo bolje, kaže, i telefoni rade, i pošta, hvala bogu, stiže, samo što poštari umiru, već su dvojica umrla u posljednjih mjesec dana…
Ponekad tako, kad mi se učini da ne mogu više preživljavati, pomislim kako ću umjesto kruha i mlijeka kupiti benzin i spaliti se na glavnom zagrebačkom trgu kao Jan Palach.
– Citat – reći će s prezirom upućeni promatrač. – I Jan Palach se spalio. – Istina – reći će drugi. – A zašto se ono bio spalio?
A ako se ne spalim, ako dobar ukus nadjača želju za samospaljivanjem, ako pak želja za preživljavanjem nadjača dobar ukus, ako, dakle, preživim, vidimo se, valjda, u nekom budućem životu…
kolovoz, 1992.
Čisti hrvatski mrak, Viktor Ivančić
Previše jedinstva u premalo prostora. Tako bi mogla glasiti jedna od kraćih i ne nužno manje preciznih definicija Hrvatske. One Hrvatske koja je serijom dobro odmjerenih udaraca – jer se višak jedinstva osigurava viškom nasilja – Dubravki Ugrešić pokazala izlazna vrata. Napuštanje ćelije svakako predstavlja izlazak na slobodu, no ostaje pitanje u kolikoj je mjeri taj izlazak doista potpun; koliko tebe ostaje u ćeliji ili, u goroj varijanti, ćelije u tebi.
U ovakvim prilikama obično se izbjegava govoriti o nasilju i popratnim gadostima, no ćemo, sabotirajući običaje, podsjetiti upravo na to. Dužni smo to prema Dubravki Ugrešić, iz čijeg smo primjera mogli naučiti – tko je učiti htio, dakako – da je individualni moral u nepomirljivome sukobu s odanošću naciji, štoviše, da moralno postupanje gotovo neizbježno vodi u ono što se vladajućim vokabularom evidentira kao nacionalna izdaja. Toj konstataciji, da je u nekim vremenima za pristojna čovjeka „nacionalna izdaja“ jedini moralno prihvatljiv čin, valja dodati i napomenu kako je karakteristika tih vremena da traju više-manje stalno.
Osim toga, dobri odnosi s vlastitom savješću jedino su što nas spašava od usuda poslušnosti. A iskustva s ovih prostora neumoljivo potvrđuju da autorska prava nad najvećim zlodjelima, i u kvalitativnom i u kvantitativnom smislu, ne pripadaju onima istinski uvjerenim, već onima poslušnim. Najmanje treba čuditi što pretežni dio Dubravkina književnog stvaralaštva predstavlja svojevrsnu odu neposluhu.
Tu je zatim, kao faktor zbunjivanja, neosporna spisateljska veličina Dubravke Ugrešić – potvrđena izvan granica palanke – što se nacionalistima ukazuje kao teško rješiv problem: oni je ne mogu ni podnijeti ni zaobići, ona je u isti mah i neprihvatljiva i neizbježna. Nije dakle isključeno da će se u doglednoj budućnosti hrvatska kulturna birokracija potruditi da Dubravku bezbolno uklopi u službeno izdanje nacionalnoga književnog kanona. I to služeći se oprobanom metodom: najprije falsificirati, pa tek onda kanonizirati. Povaditi zube, ispeglati neudobne misli, zaturiti teže probavljive stavove, pogotovo one vezane uz domovinska pitanja… otprilike kao što je Krleža promišljeno krivotvoren da bi mogao biti obogotvoren. Mic po mic, taj je proces zapravo već započet, jer je Dubravka tiho i perfidno uvrštena u lektiru, ali – da ne bude zabune, da ne bude uzbune – kao autorica književnosti za djecu.
Stoga je ovo možda jedna od zadnjih prilika da govorimo istinu. A govoriti danas istinu znači još jednom pljunuti u lice i hrvatskoj državotvornoj ideologiji, i takozvanoj hrvatskoj duhovnoj obnovi, i hrvatskoj kulturnoj eliti koja je razvijala zastave te ideologije i te obnove, i hrvatskoj inteligenciji koja je bila zadužena za ovacije i aplauze, i – naposljetku – najvećem dijelu radnoga logora koji se od milja naziva hrvatskim društvom. Ne trebaju nas u tome sputavati ni rezignirajuća distanca ni duboko osjećanje poraza, sada naglašeno jednom preuranjenom smrću.
Progon Dubravke Ugrešić i nevelike skupine intelektualaca sličnih njoj bio je dio državnog projekta, i to projekta kojemu se danas pridaje spomenička i mitska važnost, što će reći da su njegovi normativi još uvijek validni. Nije se radilo o nekakvoj spontanoj provali nacionalne histerije, nego o organiziranom teroru sistema, koliko god da su se mnogi od aktera ponašali mahnito. Poznata su nam ta prezimena – svi ti kuljiši, letice, novaci, šoljani, flakeri, kamenske i ostali – ali ona su od perifernog značaja. Uostalom, zna se da je najmanji udio osobnosti prisutan u streljačkim strojevima.
Uništavanje knjiga, zabranjivanje pisaca, medijske potjernice, zatiranje tragova antifašizma… – to nisu bile anomalije ili zastranjivanja, već sama bit projekta zvanog Hrvatska. A u njegovu središtu himera od kapitalne vrijednosti, konstrukt nacionalne kulture, duhovni vrt ograđen bodljikavom žicom iz kojeg se permanentno odstranjuje etnički i ideološki korov. Magični spoj testosterona i domoljubnih osjećaja proizveo je, da parafraziram Dubravku, čisti hrvatski mrak, socijalni ambijent u kojem se krijesnice promatraju kroz nišanske sprave.
Taj koncept kulturnoga zločina, makar i zbog iskustva vlastite kože, Dubravka je opisala bolje od ikoga drugog. Daleko od toga da je on napušten. Današnji privid utišanog komešanja prije upućuje na zadovoljstvo obavljenim poslom, a zatim i na to da se protokom vremena smanjuje naša osjetljivost na vulgarnost i barbarstvo, da se dovršava normaliziranje abnormalnog. (Sedam je bedema i dalje postavljeno da u hrvatske biblioteke ne bi prodrle, na primjer, knjige Konstantinovića ili Kiša, a ista je stvar, uostalom, i s boljim zbirkama Dubravkinih eseja.) Bilo bi naivno od nas da, bez vidljivih znakova katarze, povjerujemo u transformativnu sposobnost nacionalnih institucija i hrvatske kulturne javnosti, koja u najboljem slučaju svoje jučerašnje svinjarije cinično mete pod tepih i čeka komandu za buduće moralno srozavanje.
Na duži rok, ishod je bezmalo ironičan: pukom logikom mjesta autoričina rođenja, hrvatska će nacionalna etiketa na svjetskome kulturnom tržištu biti najprisutnija kroz djelo „nacionalne izdajnice“. Željela to Hrvatska ili ne. Željela to književnica ili ne. Jer, promotri li se stvar s one strane žice, iz bilo kojeg od globalnih uglova, nešto poput hrvatske kulture jedva da postoji, a ako se i pokaže vrijednom spomena, bit će to kao marketinški privjesak uz knjige međunarodno relevantne spisateljice, nepoželjne u tzv. domovini.
Dubravka je bila svjesna te zamke i nije joj se osobito dopadala. Ispisala je lucidne eseje o out of nation književnoj zoni i sudbini transnacionalnih pisaca, ne libeći se gorko primijetiti da se u većoj mjeri radi o dijagnozi, nego o profesiji. Ipak, to nas ne sprječava da ukažemo na autodestruktivni, upravo suicidalni domet nacionalističkog programa o kojemu ovdje govorimo. Na to da se – prihvatimo li na trenutak režimski vokabular zdravo za gotovo – stvarna nacionalna izdaja događa u srcu sistema koji progoni nacionalne izdajnike. I da je na djelu ono što Badiou navodi kao temeljno obilježje suvremenog fašizma: nagon prema smrti izražen identitetskim jezikom.
Dubravka Ugrešić prezrela je takav modus pridruživanja gomili, otkazala poslušnost, odbacila kompromise i prkosnim otporom stala u obranu stvaralačke i ljudske slobode, po cijenu usamljenosti svemirskih razmjera. Možemo se samo nadati da će nove generacije, kada je već teško naslijediti njezin talent, slijediti pouku što ju je ostavila svojim spisateljskim angažmanom: da nije država, nego je osoba ta koja ima biti samostalna i suverena.
(tekst izgovoren na komemoraciji Dubravki Ugrešić u Zagrebu 2023. godine)
fotografije: Milovan Milenković, Vreme
