Fašizam, welcome
odlomak
Danas, na apsolutno svim frontama, na svakom terenu, ekonomskom, političkom, vjerskom, kulturnom, jezičnom, sportskom, modnom, općenito – društvenom, znači i na onom intimnom, vidimo kako fašizam prodire u naše male zaštićene atare i ruši naše ipak nevješto sklepane fortifikacije.
U Evropi, pa tako i u Hrvatskoj, vlada tabu u vezi s riječju ‘fašizam’ kada se ona odnosi na današnje političke i druge pojave. Postoje desni ekstremizam, radikalna desnica, populizam, desničarski populizam, ali fašizam: ‘nemojte tako’, ‘pa živimo u demokraciji!’, ‘to su periferne, marginalne pojave, neinstitucionalne’.
Vrijeme je sve te prirepke nedemokratske ideologije nazvati onim što jesu: fašističke. Oni nisu elementi fašizma, oni jesu fašizam. Nema ovdje vremena za analizu fašizma, uostalom mnoge su knjige napisane o tome kako, kada i zašto se on javlja, mnogi su analizirali i demaskirali njegovo lice i naličje, a relativno malo je zapisano o tome kako ga rušiti.
Godine 2004. američki povjesničar Robert O. Paxton, koji se bavi fenomenom fašizma, u svojoj knjizi The Anatomy of Fascism kaže kako u 21. stoljeću nijedan fašist neće pristati da ga se naziva fašistom. Fašisti ipak nisu tako glupi, kaže Paxton, i to se uklapa u njihovo majstorstvo u umijeću laganja. (Kao eklatantni primjer tu je današnji hrvatski ministar kulture Zlatko Hasanbegović.)
Jedna od prepreka u konfrontaciji s fašizmom jest strah od slobode. Sloboda nas ostavlja na brisanom prostoru u kojem smo nove putove primorani tražiti sami. Na tom prostoru nema mase ni njene filozofije. Na tom prostoru nema kiča, tog zavodnika ugodnog i lijepog, te krivotvorene slike ljepote, laži koja bezvrijednom imputira vrijednost, na tom prostoru postoji sjećanje, ne njegovo frenetično satiranje i tabananje.
Kič kultura, a ona je oslonac fašizmu, privlači masu, masa privlači populizam, populizam doziva nacionalizam, a s njim pod ruku stupa mržnja, pa agresija, i eto nam fašizma.
Odbijanje da se suočimo s prošlošću, odnosno s poviješću, dovodi do ponavljanja te lažno zaboravljene, tj. potisnute prošlosti. Zemlje u kojima danas jača krajnja desnica, te je u nekima i na vlasti, uglavnom su one koje nikada jasno nisu priznale krivicu i odgovornost, a kamoli se ispričale za strahote u kojima su sudjelovale tridesetih i četrdesetih godina prošloga stoljeća. Naravno, s izuzetkom Njemačke, koja se suočila sa svojom prošlošću i još uvijek to radi, i koja je prihvatila odgovornost za ono što je bilo. Ali, iako je u Njemačkoj danas krajnja desnica slaba – ona jača. Iako su njeni članovi malobrojni, njihov broj raste, unatoč tome što je desnica centra još uvijek dominantna i – relativno uljuđena.
Onda, tu je pitanje demokracije. Demokracija je izgubila legitimitet. Nakon krize 1920-ih koja je dovela do depresije 1930-ih, ljudi su se odrekli demokracije. Velikim bankama i korporacijama u Njemačkoj i u fašističkoj Italiji odgovaralo je urušavanje demokracije. Klasični fašizam bio je saveznik autokratskoj državi, financijskim elitama i uplašenom narodu. Svi su oni bili spreman trampiti hirovitu demokraciju, od koje nisu imali neke koristi, za ultra-nacionalizam. Godine 1938. Thomas Mann iz Sjedinjenih Država upozorava: “Dođe li ikada fašizam u Ameriku, doći će u ime slobode.”
Sve ovo događalo se prije osamdeset godina. I ponovno se događa danas. Ukratko, Evropskoj centralnoj banci i evropskim političkim elitama, prioritet su banke i njihovo poslovanje, dok im potrebe ljudi postaju sve manje bitne. Fašizam se još uvijek nije potpuno razmahao Evropom, pa ni svijetom, ali svi preduvjeti za njegovo ustoličenje su tu. Usporedbe između današnje Evrope i one nakon Prvoga svjetskog rata, više su nego očite.
Godine 1933. Reichstag gori, nacisti hapse svoje političke protivnike, nacionalsocijalisti preuzimaju vlast, Hitler proglašava Treći Reich, Dachau prima prve ‘goste’, utemeljen je Gestapo, uz pomoć studenata i njihovih profesora, diljem Njemačke javno se spaljuje između osamdeset i devedeset tisuća knjiga, a to je tek uvod, tamo gdje spaljuju knjige, na koncu će spaljivati ljude, još 1821. upozorava Heine, čija djela tada ’33. također gore, ali tko će u žaru opće euforije slušati šapat razuma.
I Hrvatska se kroz povijest malo-malo pa raspamećuje, sad je već luda. Oni kontejneri za smeće iz 1990-ih puni ‘nepoćudnih’ knjiga, oni filmovi o gospama, oni pravopisi i razlikovni rječnici, ono raseljavanje stanovništva, ono višemjesečno logorovanje invalida-boraca usred glavnoga grada pod cirkuskim šatorom i njihovo kotrljanje ulicama poput pripadnika kakve mračne sekte u crnim majicama s golemim bijelim križevima na poprsju kao da opominju na moguću inkvizicijsku egzekuciju neistomišljenika – what a show!, oni euforični dočeci osuđenih ratnih zločinaca, ona paranoja, one pjesme, one crne uniforme, oni nadgrobni spomenici u slavu ustaša-krvnika, ona valuta, ono čekićanje ploča, onaj nasilni (institucionalni) prodor prvo u medije, pa u vrtiće, pa u osnovne škole, pa na fakultete, pa evo, koliko jučer i u spavaće sobe, ono urlanje i, usred te nesnosne larme, ona sveopća, ona ubitačna – šutnja.
(***)
Globalno gledajući, zasada fašizam puzi, ali sve brže puzi, tu i tamo, ovdje i ondje i, ukoliko mu se sada ne stane na put, nije više pitanje vremena kada će toliko ojačati da će se uspraviti i iznova krenuti u svoj makabristički marš. Pojedinačni otpori tom pohodu fašizma, pa i oni u relativno malim skupinama – iako sve češći, kako vidimo, neefikasni su, nemoćni da ga zaustave.
Smrt fašizmu može donijeti jedino masovni otpor, glasan i nedvosmislen (“radnici i seljaci i poštena inteligencija”). Takav otpor traži pristajanje na rizik i na neizvjesnost, on donosi mnoge nesigurnosti, ali on pruža jedinu mogućnost za kretanje prema slobodi.
Dašin Stolperstein, Saša Ilić
Spisateljicu Dašu Drndić (1946-2018) upoznao sam neposredno nakon izlaska njene knjige priča Doppelgänger, zapravo prvog njenog beogradskog izdanja nakon dugih godina izgnanstva, jer je poslednje beogradske knjige Put do subote i Kamen s neba objavila još početkom osamdesetih u Prosveti. Nakon toga je počeo period političkog sunovrata Beograda, a samim tim i kulturnog života, što je uticalo na nestabilnost egzistencija svih ljudi drugih nacionalnosti koji su se tu našli pred rat, pa su usled čistki u institucijama i porasta tenzija u društvu oko njih bili primorani da spakuju kofere i potraže neki drugi kraj sveta. Stoga je Dašin književni povratak u Beograd te 2002. za nju bio ponovni susret sa nemilim uspomenama, a za mene susret sa onim nevidljivim Beogradom, koji je već nestao bestraga u vreme kada sam u njega dospeo početkom devedesetih. Taj književni razgovor u tada još uvek alternativnom prostoru Biblioteke „Milutin Bojić“, uz nekoliko Dašinih starih znanaca u publici, protekao je u znaku prisećanja i otvaranja bolnih mesta u tkivu teksta, koji je Daša već tada počela da profiliše ka strukturi velike prozne fuge, jedinstvene u postjugoslovenskim književnostima a možda i u Evropi danas. Doppelgänger je nosio sve odlike prozne fakture bliske književne budućnosti Daše Drndić, čiji je život umnogome podsećao na živote njenih junaka, izbeglica, večnih migranata, prognanika iz domova, jezika, sigurnosti, života. Takođe, Doppelgänger je otvorio i poseban vid književnog pamćenja i prerade prošlosti koji će kasnije postati strukturno jezgro svakog njenog teksta, svakog romana: a to su prozna operisanja leksikografijom (smrti) i spiskovima (žrtava), terminima i imenima ljudi, uvek u kontrapunktu sa povešću i brutalnim praksama politike eksterminacije na tlu Evrope i Balkana.
„Beograd me je boleo 20 godina“, izjavila je Daša Drndić desetak godina kasnije, boraveći u Krokodilovoj Kući za pisce. Svaki povratak bio je bolan, svaki odlazak pozleđivao je ožiljak beogradske nemilosrdne tetovaže, koji je kroz njenu prozu vijugao kao dugi trag prošlosti. O tome je u Istri mogla da razgovara sa drugim beogradskim izgnanikom – Mirkom Kovačem. „Nešto mi je ostalo u Beogradu“, umeli su oboje da kažu za svoju predratnu prošlost, tako da je Beograd u svakodnevnom govoru i u njihovoj literaturi postao neka vrsta skladišta nekadašnjih života, čijim tragom bi se moglo doći i do sećanja na zajedničkog prijatelja i pisca – Danila Kiša, koji je baš kao i Daša često govorio o beogradskoj tetovaži na sopstvenoj plećki, odakle se generisalo literarno svedočanstvo o strahotama dvadesetog veka. Povratak u skladište, dakle u neuređeni prostor ispunjen odbačenim stvarima bivših života i sudbina, u knjigama Daše Drndić postao je pripovedni topos. Bilo da je reč o romanu Leica format (2003), Sonnenschein (2007), April u Berlinu (2009), Belladonna (2012) ili EEG (2016), to književno skladište povesti je onaj prostor koji je Daša Drndić nastojala da pesnički presloži i ponudi nam ga na uvid kao kenotaf za one koji su zauvek nestali sa ovih meridijana i čija imena su, tako važna za spisateljičinu poetiku, postala poslednji ali trajni signali njihovog bivstvovanja na ovom svetu. Stoga se pisanje Daše Drndić neprestano približavalo prostornim tehnikama pamćenja, iz čega su nastajali romani kojima je ona želela da uprisutni odsustvo na desetine hiljada pobijenih i prognanih. Pojava spiskova, kao varijacije enciklopedije mrtvih, otvarala je u njenim romanima prazninu koju je trebalo naknadno naseliti pričama, baš kao spisak od 9.000 Židova usred tekstualnog tkiva romana Sonnenshein. „Iza svakog imena krije se priča“, pisala je Daša, a to je značilo da Sonnenschein, kao i bilo koja druga njena knjiga, nema samo onaj broj stranica koji je utvrđen uobičajenom paginacijom, koju bibliotekari diljem sveta unose u kataloge, već nebrojeno puta više, koliko je ljudskih priča imenom navedeno.
Stoga bi se poetika Daše Drndić mogla predstaviti i kao kamena memorijalna kocka, Stolperstein („kamen spoticanja“), koju je nemački umetnik Gunter Demnig oblikovao kao komemorativno mesto u urbanom ambijentu, koje čuva sećanje na žrtve nacističkog režima tokom Drugog svetskog rata. Svaka kocka (dimenzija 10x10x10 cm) nosi osnovne podatke o žrtvi Holokausta: ime, godinu rođenja, kao i godinu i mesto pogubljenja. Ove memorijalne stope posute su ne samo po Berlinu, nego diljem Evrope, i one, kako piše Daša, pozivaju prolaznike da zastanu, sagnu se i pročitaju. Njeni romani na tlocrtu evropske književnosti funkcionišu upravo kao Stolpresteine, pozivaju nas da se, čitajući ih, udubimo u onaj prazan prostor koji je ostao iza nekog ko je deložiran. Za kim se niko nije osvrnuo, kako se događalo i za vreme jugoslovenskih ratova devedesetih. Slično iskustvo je spisateljica i sama ponela iz Beograda, gde ni mnogo godina kasnije nije bila dobro primljena. Zapravo, povratak prognanih na mesto deložacije uvek je praćeno škrgutanjem zuba onih koji su se tu u međuvremenu odomaćili, isto kao što je boravak prognanika u novim sredinama praćen stalnim spočitavanjem oko jezika, navika, načina mišljenja i pisanja. Stoga napisi o tome kako je Daša Drndić bila nagrađivana i rado prihvaćena autorka, koji pune kulturne rubrike poslednjih dana, nemaju dodirnih tačaka sa istinom. Ona je i u srpskoj i u hrvatskoj kulturnoj sredini bila uvek na rubu velike scene, koja je oduvek pripadala onima koji su bili u poziciji da određuju gde se jedan književni Stolperstein uopšte sme postaviti.
Dašu sam sretao uglavnom izvan Beograda i Zagreba: u Rijeci, Sarajevu, Skoplju, Prištini. Bila je u neprestanom pokretu, poput njenih junaka, bezdomna, kako je često umela da kaže. „Nemam svoj grad“, pisala je u Aprilu u Berlinu, „Sad vidim da nikada nisam ni imala svoj grad. Ne znam da li je to dobro ili loše. Ima gradova koji leže na mojoj koži poput tatouagea, neizbrisivu su. Ali ti tatouagei blijede, oni su ipak površne brazgotine na tijelu koje se smanjuje“. Ožiljci od gradova, pa i Beograda, ne blede, rekla bi Daša Drndić. „U principu, treba promijeniti taj dio kože, ali ja to ne želim“, izjavila je jednom prilikom. Tragovi te dubinske tetovaže ostali su trajno u njenom proznom tekstu. I dok se nekrofilne nacionalne književnosti raduju „dobitku“ (medijski proces aproprijacije, kao i nakon odlaska Mirka Kovača, pokrenut je odmah nakon objave njene smrti), odlazak ove prkosne i hrabre žene istinski je gubitak za Književnost samu. Kao i za njene prijatelje širom nekadašnje Jugoslavije.
(izvor: Peščanik, 11.06.2018.)
Biografija Daše Drndić
Daša Drndić (1946–2018) je bila nagrađivana književnica i dramaturškinja, autorka trinaest proznih dela od kojih su mnoga prevedena na preko deset stranih jezika. Rođena je u Zagrebu, a od 1953. do početka ratova devedesetih je živela u Beogradu, gde je završila osnovne studije engleskog jezika i književnosti i radila kao urednica u izdavačkoj kući “Vuk Karadžić”, kao profesorka engleskog jezika na Narodnom univerzitetu Đuro Salaj i urednica na Radio-televiziji Beograd. Kao Fulbrajtova stipendistkinja je magistrirala dramaturgiju na američkom Univerzitetu Southern Illinois, a od 1995. do 1997. je živela u Kanadi, da bi se na kraju vratila u Rijeku, gde je završila doktorske studije i do penzije predavala na Odseku za anglistiku. Daša Drndić je kroz svoje romane i druga prozna i dramska dela obrađivala teme posledica rata, emigracije, Holokausta i genocida, kombinujući autobiografiju, autofikciju, arhivsku građu i faktografiju. Kako u prozi tako i u javnom govoru, oštro je kritikovala sve oblike nacionalizma, fašizma, totalitarizma i revizionizma, ukazujući posebno na važnost kulture sećanja.
Tekst: Daša Drndić, Saša Ilić
Izvor: Peščanik
Fotografija: privatna arhiva (Maša Drndić)
