Autor: Damir Karakaš
Preuzeto iz romana „Sjećanje šume“, Lom, 2016
Ilustracija: Anka Arsenić
Iz današnje perspektive, kada su radnici u Srbiji uglavnom samo jeftina radna snaga za velike svetske kompanije, zaista impresivno zvuči podatak da je Elektronska industrija (EI) Niš napravila prvi televizor u boji već 1971. godine, pre japanskog Sonija, kao i da su televizore u tadašnjoj socijalističkoj Jugoslaviji izrađivale i slovenačke fabrike Gorenje i Iskra, hrvatski RiZ i bosanski Čajavec. Modernizacija se odvijala naglo, život je i dalje bio pun kontrasta, a kako je izgledao dolazak televizije u zabačeno ličko selo sedamdesetih godina, opisao je Damir Karakaš u svom sjajnom autobiografskom romanu „Sjećanje šume“.
Uđem u blatno dvorište pa spazim kartonsku kutiju na kojoj velikim, crnim, štampanim slovima piše: AMBASADOR. Poju rim u kuću i povičem iz sveg glasa: „Kad je došal televizor?!“ Majka iz kuhinje mirna glasa kaže: „Maloprije.“ Sjednem na stolicu, buljim očarano u dubinu tamnog ekrana. Dignem ruku i polako približim prst kockastom dugmetu. Odmaknem se od televizora, savijem prst u šaku jer sam začuo očeve korake: spuštaju se niz kosi kameniti put. Pogledam kroz prozor: otac na ramenu nosi bijeli, okresani i oguljeni štap, stane pored drveta šljive, okrene leđa kući, piša u luku i veselo zvižduče. „Di je on?“ vikne. Dotrčim brzo na dvorište, spreman da iz jednog mjesta pojurim u svim mogućim smjerovima. „Vi ćete gledat kad je dobra slika, ja ću gori vrtit antenu“, kaže otac; uđe u sobu i palcem uključi televizor. Nakon sekundi dugih kao vječnost ekran zašumi crno-bijelim titravim točkama. Otac kaže: „Idem ja gori, a vi sad dobro gledajte.“ U sobu je došla i majka: oboje šutke buljimo u zasnježenu sliku na ekranu; ne dišemo, samo osluškujemo očeve korake: čujemo kako traži najbolju poziciju. „Jel dobro?“ otac vikne nakon nekog vremena; glas mu s tavana zvuči drugačije. Topćem nogama od nestrpljenja i vičem: „Nije!“ Nakon par minuta otac poviče: „A sad?“ Majka vikne: „Dođe malo slika pa nestane!“ Onda viče: „Čekaj, čekaj!“ Vičem i ja: „Čekaj! Čekaj!“ Na ekranu je napokon slika: neki čovjek mirno sjedi u pletenoj stolici. Priča nešto u mikrofon nekom drugom čovjeku; glava mu je pognuta, valjda od teške kose. Onaj drugi s okruglim mikrofonom, kad se nasmije, zubima, zubnim mesom i glasom kao da se to nečiji konj u daljini smije.
„Jel još uvik dobra?“ viče otac. „Dobra je, dobra!“ dovikujem radosno. Otac silazi kroz otvor u plafonu moje sobice, zavrnuo je na tavanu obje nogavice: bijeli listovi mu se na prečkama ljestava napinju. Majka kaže: „Malko se pokvarila.“ Otac gleda u ekran i kaže: „Samo da ovakva uvik ostane.“ Dođe u dva koraka do televizora, uhvati za kotačić glasnoće, pojača pa smanji ton, posvijetli pa potamni sliku, ponovno priđe, još malo osvijetli, kima glavom i kaže: „To je sad ko mali Bog.“ Navečer, nešto prije 19 i 30, otac opet svečano upali televizor: na ekranu se pojavi sat, pun napete tišine, onda premreženi globus koji se pokrenut glazbom okreće oko sebe. Odmah nakon toga crnokosi voditelj u naočalama, omamljujućim glasom pozdravi gledatelje. Otac i majka sjede uspravno na stolicama, baka sjedi na otomanu, sestra i ja na toplom sanduku za drva: u sobi se vidi jedino ono što osvijetli bljesak televizora. Vani se čuje lavež pasa, netko me uporno zove iz mraka. Šutim, gledam u televizor, a glas mi izvana ponovno pokušava ukrasti slike iz očiju. Majka kaže:
„Javi se, to je Pejo.“ Odmahnem rukom i kažem: „Gledam televiziju.“ Otac drekne: „Odi van pa mu to kaži!“ Izašao sam brzo i viknuo: „GLEDAM TEVE!“ Gledam, pa svaki put kad se prije dnevnika na ekranu pojavi onaj sat, smirim se, neprimjetno uvučem ruku pod majicu: skupljam u dlan otkucaje srca. Volio bih da moje srce radi – tika, taka, tika, taka – kao taj sat, ali ono kuca puno brže, u minuti otuče preko osamdeset puta, a čitao sam u Areni da je u mirovanju normalno od šezdeset do osamdeset puta. Jedan dan odlučio sam da to više ne činim, tako samo pokvarim gledanje televizije: što god radim, jedem, igram nogomet, po cijeli dan samo čekam da se smrači pa da gledam televiziju. Otac ponekad pusti da osim dnevnika pogledamo i neki film, emisiju.
Jedan dan je iz gradića donio plavu plastičnu foliju, zalijepio na ekran i ponosno rekao, možda nemamo prvi televizor u selu, ali imamo prvi u boji. Ponovno svi zadubljeno sjedimo ispred televizora. Došli su i neki susjedi željni slike u boji: na ekranu je upravo domaći film. Neki čovjek u plavom kišnom mantilu kaže drugome čovjeku u plavom kišnom mantilu: „Đubre neopevano.“ Na ekranu plave su cipele, plave su puške, plave su oči, plavi su u nedjelju ujutro krumpiri u poljoprivrednoj emisiji.