Ratovi, vrijeme, homofobija, nacionalizmi, šovinizmi, rasizmi, antisemitizmi – čini se da sve stane dok slušamo Damira Imamovića kako priča, svira i pjeva. Damir vraća vjeru u ljude i moć ljubavi – prema pisanoj riječi, prema pjesmi, muškarca prema ženi i obrnuto, muškarca prema muškarcu, Jevrejina prema muslimanu… U razgovoru sa Liceulice, poznati bosanski muzičar, interpretator tradicionalnih sevdalinki, kantautor novih sevdalinki i istraživač istorije ove muzičke forme, govori o međunarodnom uspjehu albuma „Singer of Tales“, saradnji sa Aleksandrom Hemonom i Ahmedom Burićem, kao i o ličnoj odgovornosti i svođenju računa koje nas čeka bilo da smo religiozni ili ne.
- Imao si zaista tri-četiri burne godine. Prvo ti je velike planove, već najavljene koncerte sa albumom „Singer of Tales“, osujetila korona, da bi nakon prestanka pandemije ne samo odsvirao koncerte već si, relativno brzo, objavio još jedan album, The World And All That It Holds, opet svirao svuda i dobio nagradu za najboljeg umjetnika Evrope britanskog magazina Songlines.
Oko 2013. ili 2014, nakon skoro deset godina sviranja i karijere, odlučio sam više pažnje posvetiti međunarodnim muzičkim krugovima, da imam izdavača u tim krugovima, samim tim i promociju i sve ostalo. Krenulo je sa albumom „Dvojka“, pa je onda došao „Singer of Tales“, koji je trebalo da bude možda najbolje promoviran i najbolje predstavljen album u tim krugovima na međunarodnoj sceni, a onda je udarila korona. I sad ne znam, iskren da budem, da li je do pandemije i toga što su ljudi bili kod kuće, pa je to doprinijelo uspjehu tog albuma, ali eto, jako sam sretan da je album stvarno bio superuspješan. Puno smo svirali na međunarodnim festivalima svuda po svijetu. U tom periodu, kad je trebalo da idemo za London, da radimo promociju, sviramo koncerte, a počela je pandemija, baš sam se osjećao nekako osujećeno, kao i svi valjda koji su spremali neke nove stvari. Čim se otvorilo nakon pandemije, već prvo ljeto smo uradili nekoliko koncerata, onda naredne godine jako puno koncerata, pa još više. Ono što je najljepše u muzici, bez obzira na uspjehe u smislu kritike, nagrada, toga što muzička industrija, pogotovo svjetska, ima da ponudi, ipak svima nama koji radimo najvažnije je da publika to prati. Zbog toga nam je bilo lakše kad se otvorilo nakon pandemije, jer konačno možemo komunicirati s ljudima i svirati uživo.
- Višak vremena dao je i više prostora da se posluša album, što je, siguran sam, dodatno probudilo i želju da se pogleda nastup uživo?
Pa da, pogotovo što se ja ne bavim muzikom koja je, hajmo reći, estradna, komercijalna, gdje postoji interes nekih sponzora, velikih korporacija koje prodaju muziku, pa oni uključe sve algoritme i onda ti to dolazi svuda, na Facebooku, Twitteru, YouTubeu, šta god otvoriš. Još uvijek vjerujem u starinski princip da ima smisla raditi albume. Ne mora svaka pjesma biti neki ultimativni hit, imati ne znam koliko miliona pregleda. Pandemija je nekako usporila stvari jer živimo u vremenu kad ljudi komuniciraju, konzumiraju čak i filmove tako što puste prvih pet sekundi ili prve tri minute filma, i ako ih ne kupi u prve tri minute, neće ni da gledaju dalje. Možda je novim klincima to normalna situacija, ali oni ne mogu da razumiju koliko je nama koji znamo vrijeme prije interneta, kad je to bilo drugačije, koliko je nama to velika promjena. I moguće je da je pandemija donijela neki novi kvalitet pažnje, jer ljudi nisu imali ništa drugo nego čitati knjige koje ti stoje na hrpi.
- Nekako smo se ipak brzo vratili na period prije pandemije, čini mi se da je čak i gore nego što je bilo, ali bez obzira na sve ti ideš nekim svojim tempom i tokom. I novim albumom si nastavio tragom koji si utabao sa Singer of Tales, jer oba prate priču. Na prošlom su to priče o pjesmama, na ovom pjesme koje si radio u saradnji sa Aleksandrom Hemonom, a naziv albuma u stvari je naziv njegove knjige The World And All That It Holds?
To je nešto što možda i nisam tako zamislio u početku, ali zaista, kad pogledam ta dva albuma, to su neki moji pokušaji da shvatim sevdah i tradicionalnu muziku kao umijeće pričanja priča i da to umijeće nije vezano samo za epiku, znači za stare guslare i ove koji su svirali ove stare epske cikluse, već da je i sevdah također dio tog naslijeđa. Zato sam taj album i nazvao „Singer of Tales“, po čuvenoj knjizi Alberta Lorda, koji je pjevač koji priča priče. I novi album je nastajao oko jedne velike priče, kao što je ova Aleksandra Hemona. Pokušao sam ispričati sevdahom priču koja je neka vrsta soundtracka romana. I tu sam i pisao neke pjesme i koristio tradicionalne, jer se radi o ljubavi između dvojice vojnika austrijske vojske, obojice iz Sarajeva, jedan je Osman, lokalni sitni trgovac iz Sarajeva, drugi je Pinto, lokalni apotekar jedne jevrejske porodice iz Sarajeva. Njih dvojica se upoznaju u rovovima u Galiciji tokom Prvog svjetskog rata, i zaljube se. Zbog nemogućnosti čestog ispoljavanja osjećaja između dva muškarca u tom periodu, oni komuniciraju pjesmama, sevdalinkama i sefardskim pjesmama. I bilo mi je interesantno istražiti tu vezu, a svakako me već neko vrijeme jako interesuje sefardska tradicija u smislu toga da je ona bila uvijek dio života naših područja, pogotovo većih gradova tipa Beograda, Sarajeva.
- Kako je došlo do albuma? Od koga je potekla ideja?
Od Saše. On je baš pred pandemiju odlučio da se vrati svom starom rukopisu koji je počeo davno pisati, iz kojeg je nastala ova knjiga. Slao mi je prve draftove, ja sam ih čitao, komentarisao, tražio prostor za pjesme. Preslušavao sam pjesme koje je on spominjao, tražio razne verzije, igrao se njima, aranžirao ih. Onda sam i napisao nekoliko pjesama, neke od njih je on i uvrstio u knjigu, spominje ih kao da su tradicionali, a nisu, tako da baš smo se igrali tu na jedan fin način. Pokušali smo zajedno da stvorimo taj svijet. Naravno, on je glavni, što bi rekli, kreator, ja sam zapravo krenuo u to samo u pokušaju da napišem soundtrack romana. Međutim, onda sam dobio poziv od „Smithsoniana“ da uradim album za njih, i palo mi je na pamet da bi to definitivno mogao biti novi album, da bude potpuno nezavisan album od knjige, ali da se zna da je vezan s knjigom i po naslovu i po pjesmama koje smo izabrali.
- Prvo priča o ljubavi dva austrijska vojnika, zatim priča o Osmanu, muslimanu i Pintu, Jevrejinu. U svjetlu dešavanja u Gazi, u svjetlu jačanja novog fašizma, ovo je sve suprotno tome, i samim tim značajnije. Mislim da je to i jedini mogući korak ka izlasku iz tog ludila?
Nisam religiozan čovjek, ali postoje neki etički postulati u religijama. Velika je stvar kod ljudi koji vjeruju u zagrobni svijet, da taj svijet ima neke veze sa etikom, jer ne mora imati. Zagrobni svijet može biti negdje gdje se naše duše presele, i ti samo budeš tamo. Ti, Dejan, budeš gore i ja, Damir, budem gore. Ne mora to imati veze sa etikom, međutim religija uvodi u to etički moment. Tvoja duša, kad dođe gore, će biti pitana. Niko te neće pitat šta su radili ljudi oko tebe, šta ti je radio babo, majka, sin, momak, cura, muž, žena, bilo ko. Pitaće te šta si ti radio, i mislim da je to jedna tačka u kojoj se humanistička etika spaja jednim dijelom s religijskom. Ova humanistička možda ne vjeruje da ćeš biti pitan negdje, ali ćeš sam sebe pitat. Pitaće te historija, pitaće te buduća pokoljenja. Jer jednom kad se podvuče crta, nećeš ti morat čovječanstvu ili nekom božanstvu, ili u što već vjeruješ, polagat račune za to šta je radio komšija, nego ćeš ti morat polagat račune za to jesi li komšiji pomogao ili odmogao. Mnogi ljudi provedu veliki dio života žaleći što stvari nisu idealne. Ja sam kao klinac odrástao u ratu, u podrumu, bez struje i vode, i ako sam išta naučio iz rata, naučili smo glupost koja ti poslje rata neće trebati. Tačka. Ako sam išta popio, to je da od žaljenja nema ništa.
- Ti zato ne žališ, već radiš. Pišeš i novu knjigu o sazu?
Ja sam studirao filozofiju, volio teoriju i sve to, onda me je muzika povukla, međutim ostao mi uvijek taj teorijski interes. I knjiga „Sevdah“, koju sam pisao, bila je pokušaj da ljudima predstavim sevdah i na taj način. Nisam imao nikakve spisateljske ambicije, ja sam to uradio, bukvalno, zato što toga nije bilo. I sad završavam knjigu o istoriji saza. I to opet radim samo zato što to niko nije uradio. Najviše bih volio da se pojavi neki klinjo koji će pasionirano istraživati, pisati o tome, ja bih mu samo slao sve što imam da on piše, nemam tu nikakvih ambicija.
- U „pauzi“ između dva albuma uradio si i muziku za poeziju Ahmeda Burića, što je izašlo kao album „Sin pustinje“. Radio si primijenjenu muziku za pozorište. Da li je to bilo slično?
I jeste i nije. Ja se uvijek zezam s tim da su mene pozorište i film naučili kompoziciji, pošto ja nisam nikad išao u muzičku školu. I onda sam radeći s rediteljima bio u situaciji da rješavam zadatke koji mi se nameću. A to je zapravo najbolji način obrazovanja. Tu sam naučio puno i bio u prilici da pišem stvari koje vjerojatno nikad ne bih po prirodi svog posla radio. Međutim, ovo s Buretom je malo drugačije. Ono je krenulo iz našeg drugarstva i toga što sam ja uvijek volio njegov glas, uvijek sam volio slušati njegovu poeziju. Piše sjajnu poeziju i par puta mi ju je čitao, i dok je čitao uzmem gitaru i onda ga pratim. Sve je krenulo iz zezancije. Onda smo u jednom momentu odlučili da to zaslužuje da bude album. I sve iz potrebe da ja na neki način komuniciram s njegovom poezijom.
razgovarao: Dejan Kožul
fotografije: Dženat Dreković
